USKRS BEZ PRESEDANA
Nitko od živućih ne pamti ovakav Uskrs bez proslave Isusove smrti i uskrsnuća. Veliki tjedan sa zatvorenim crkvama bez bogoslužja! U povijesti je bilo mnogo težih situacija. I usprkos svega što se događa, ovo je ipak vrijeme za radovanje i optimizam. Netko je šaljivo rekao: cvijeće i dalje cvate, ptice pjevaju, sunce izlazi i zalazi.
Pobjeda smrti
Sveti je Pavao Korinćanima navijestio: „Mi propovijedamo smrt i uskrsnuće Kristovo“. Moglo bi se reći da je Isus upravo zato došao na svijet da svima navijesti i sam proživi smrt i uskrsnuće. Čovjekovu besmrtnost svjedoči sve živo: sva se živa bića umirući umnažaju i preporađaju. Nadilaze sebe. Stablo postaje starije, ali se bezbroj puta množi svojim sjemenkama. I životinje idu prema smrti, ali se oplođuju. Kako bi onda samo čovjek nestao sa smrću? Zato svi narodi vjeruju u nastavak čovjekova života nakon smrti.
Što više! Kršćani vjeruju, ne samo u nastavak života, nego u uskrsnuće. Vjeru u uskrsnuće crpe od Krista. Neke ankete pokazuju kako danas samo 52% kršćana vjeruje u uskrsnuće. Nije čudo! Ni apostoli koji su Krista poznavali nisu vjerovali. Nisu vjerovale ni žene koje su „Kristu služile svojim dobrima“. Bogorodica i njene prijateljice na uskrsno jutro hite na grob pomazati Isusovo tijelo da bi se mrtvo sačuvalo. Ni one nisu na čistu sa uskrsnućem. Vjerovanje u uskrsnuće je već neki stupanj uskrsnuća. Uskrsnuće je predmet vjere, ne znanja. Znati se može ono što je dostupno, a vjerovati se može u ono što se očekuje. Jedno je poznavati kuću u kojoj stanujemo, drugo je vjerovati u kuću koju tek treba graditi.
Čovjek lišen budućnosti
Razlog malobrojnih vjernika u uskrsnuće nije zato što su ljudi danas manje religiozni, nego dinamično vrijeme u kojem živimo. Stalno smo bombardirani događanjima, slikama, modom, uživalaštvom. Kad ljudi kruzerom plove mirnim morem o koječemu raspravljaju i zabavljaju se. Kad bukne oluja, ostaje samo jedno, kako preživjeti.
Otajstvo se uskrsnuća navješta i promatra u Velikom tjednu. Upravo zbog tsunamija u kojem živimo, iz godine u godinu sve je manje zainteresiranih ljudi za poruke Velikog tjedna. Veliki tjedan počinje Cvjetnicom kada se slavi Isusov odlučan i svjestan ulazak u smrt. Na Veliki četvrtak se slavi najiskonskija čovjekova odlika – služiti drugima, što zadivljujući čine zdravstveni radnici i snage reda. Na Veliki se petak slavi Isusova mirna smrt. Predanje Onome koji ga je stvorio. A Uskrs je proslava njegove pobjede smrti.
Isusova čudesa nakon uskrsnuća, ukazivanje učenicima i sljedbenicima, uvjeravaju ih da Isusov povratak iz groba nije samo oživljenje i nastavak istog života, nego apsolutno novi život. Kako svjedoče očevici, za Isusa više ne vrijede prirodni zakoni. Isusovo tijelo je usavršeno, prestvoreno, proslavljeno. To je novo stvaranje. Za to nema boljeg izraza od uskrsnuća.
Kad sjeme umre nije mu moguće vratiti klicu života. Ali isklije li, život se nastavlja neusporedivo savršenije. Tako je i uskrsnuće neusporedivo savršeniji život od naravnog tjelesnog života. Na slavlje Velikog tjedna, kao i na nedjeljnja slavlja – koja su Veliki tjedan u malom – dolazi sve manje ljudi u Europi. Od 2% pa do 15, 20%. U nekim najboljim slučajevima još dolazi do 75%. Nekad je uskrsnuće bio smisao i cilj života. Svi su sposobni išli na misu, slaviti svoju budućnost. Danas je čovjek lišen budućnosti, ušančen samo u tjeskobnu sadašnjost. Njemački teolog Häring zapaža kako suvremeni čovjek nema potrebe za budućnošću. Smislom života smatra uspjeti danas.
Čovjek u središtu pažnje
U zaraznoj pandemiji koja je upravo zahvatila dobar dio svijeta, zavladala je opća zabrinutost i strah. Ljudima su najvažniji život, zdravlje, ukućani, mir i sigurnost. Upravo te vrijednosti nudi ljudima Veliki tjedan. Veliki je tjedan promocija čovjeka. Isus na Cvjetnicu ide u Jeruzalem pobijediti smrt kao posljednjeg neprijatelja. Na Zadnjoj večeri sebe daruje drugima poput jela i pića. Na Veliki petak pokazuje smrt ne kao uništenje, nego prolaz u bolje. Uskrs svjedoči neuništivost čovjeka.
Ove godine, kada je zbog obuzdavanja širenja zaraze, kretanje ograničeno, crkve su zatvorene. Bogoštovlje, javno štovanje Boga u crkvama s narodom je zabranjeno. Kongregacija za bogoštovlje, a u dosluhu s njome, pojedine Biskupske konferencije, dale su vjernicima upute kako slaviti Veliki tjedan u svojim kućama. Ono što se do sada činilo unutar zajedničkih crkvenih zdanja, to se sada slavi u kućama. Očevi ili majke će predvoditi kućno bogoštovlje. Oni će blagosloviti uskrsno jelo. Svi mediji neprekidno obavještavaju kako čuvati zdravlje i život. Ono što se vjekovima propovjedalo unutar crkvenih zdanja, to se sada „propovijeda na krovovima“.
Vrijednosti su Velikog tjedna vrijednosti svih živih. Svi žele živjeti, biti zdravi, uživati mir i blagostanje. Uskrs se, na neki način, nudi svim ljudima bez obzira na svjetonazor, vjeru, dob i spol. Čitav se svijet našao na istom dužnom valu. Himan uskrslom Isusu, smrt nakon uskrsnuća, naziva „felix culpa“, sretnog li grijeha. I ova je pandemija u neku ruku sreća jer čovjeka stavlja u središte pažnje. Čovjek je ipak vrjedniji od svega. Uskrs se iz katedrala i župskih crkava razlio u svijet. Ljudi će nakon ovih ograničenja i opasnosti, više cijeniti vlastiti i tuđi život. Poruke su Uskrsa, zahvaljujući pandemiji, doprle u sve pore života.
Razlozi za radovanje
Iako svijet potresa pandemijeska kriza i brojni strahuju za sebe, za svoje, za ekonomiju, za predstojeći način života koji će biti skromniji, valja se sjetiti kako je u prošlosti bilo neusporedivo težih situacija. U prošlosti su zarazne pandemije bile strašnije i vrlo česte. Osobito kuge. Prvi pisani trag o kugi bilježi Tukidid u Ateni 420. godine prije Krista. U Rim je kuga stigla 166. i 270. godine. A onda su mnogi naleti epidemije kuge pogađale razne dijelove svijeta.
Između 1347. i 1351. prema procjeni u Europi je od 60 milijuna stanovnika kuga pokosila 20 milijuna. Kroničar Angelo di Tura iz Siene 1348. godine piše: „Zvona nisu zvonila, mrtvi se nisu oplakivali. Izgledalo je da će svi izumrijeti i bilo je opće uvjerenje da je kraj svijeta.“ Godine 1360. tzv. „kuga svetog Karla Boromejskoga“ pogađala je samo djecu. Milanski se nadbiskup sveti Karlo Boromejski zavjetovao sve poduzeti za spas djece. U Italiji je u Napuljskoj regiji od 450.000 žitelja umrlo 200.000.
Najveće su epidemije kuge zabilježene 1630. godine. Tada je u Torinu od 25.000 žitelja umrlo 8000. U Veneciji od 150.000 umrlo je 14.465. U Milanu od 250.000 čak 186.000.
Vlasti su 1630. godine, kao i danas, zabranile slavlja i kretanje, kretanje su zaraženih kažnjavali. Bogati su se liječili kod kuće a siromašni u lazaretima. Kroničari bilježe apokaliptično stanje. Tomaso del Garbo piše: „Svećenici su trebali ispovijedati okužene, ali su svi trebali napustiti sobu, da bi se na odstojanju umjesto šaptom mogao ispovijedati glasno. Na izlasku svećenik je usta i ruke trebao oprati octom i vinom.“ Otac Bernardo Banfi piše: „ Gdje se nekad u crkvama i samostanima svečano slavilo bogoslužje, vidi se sada sve napušteno i pokriveno koprivom, riječju, samo bijedu i pustoš. Reći ću samo, danima hodajući nije se tada nalazilo živog čovjeka, svugdje je bilo samo bezbroj mrtvih.“
Bilo je ljudi koji su i tada poticali nadu i optimizam. Sveučilišni profesor u Pragu Siegmund Albich je već 1347. godine savjetovao: „Ne govoriti i ne misliti na zarazu. Već sam strah od zaraze bez sumnje uzrokuje oboljenje od te bolesti.“ Godine 1580. profesor je medicine Mercuriale u Padovi tvrdio da pjesma, dobro raspoloženje i veselje mogu djelovati na dušu, a duša na tijelo da se tijelo odupre bolesti kuge. Potrebno je, kako je govorio, sveti Ignacije Loyola: „Moliti kao da sve ovisi od Boga, a raditi kao da sve ovisi od čovjeka.“
U Istri je, nažalost, kuga harala 41 put. Ponajviše se širila iz Venecije kamo su sa Istoka lađe prenosile zarazu. U Veneciji je kuga bila 45 puta. U južnoj Istri primjerice od 72 sela, preživio je poneko samo u 12 sela. U Puli od 35.000 preživjelo samo 156, u Poreču od 3000 samo 26, u Novigradu od 232 obitelji samo 32, u Peroju samo župnik i jedan jedini muškarac.
Mi imamo danas nauku, laboratorije, herojske zdravstvene radnike, snage reda, higijenu, opskrbljene trgovine, socijalnu pomoć i komforne kuće. Imamo mnogo razloga za hrabrost, radovanje i optimizam. Ovo je Uskrs bez presedana i po broju ljudi i po brojnim mogućnostima za izlazak iz opasnosti.
Sretan i Uskrs!
Marijan Jelenić
