Pokraj naselja Batvači, nalazi se dojmljiva bazilika Sv. Foške, važan kulturno-povijesni spomenik koji je s obzirom na svoju veličinu podignut podalje od naselja i današnjih kuća za odmor. Ne postoje dokumenti iz kojih bi se moglo zaključiti kada je sagrađena. Postojeća bazilika Sv. Foške nalazi se nedaleko pretpovijesne gradine. Zidana je kao trobrodna bazilika. s bočnim brodovima visokim gotovo koliko i glavni brod. Tri para polukružnih arkada dijelilo je glavni brod od bočnih zidova. Istočne su arkade veće od ostalih i naslanjaju se na četvrtaste monolitne pilastre, a ostale se arkade uzdižu na masivnim zidanim stupovima. Na istočnoj strani ponešto suženo začelje završava s tri apside četvrtastog tlocrta koje u polukalotu prelaze trompama. U svakoj je apsidi zidani oltar osvijetljen kroz prozor u središtu apside. Polukružne su apside učahurene u pačetvorinasti prostor i izvana su nevidljive.
Osobine konstrukcije crkve i njezine proporcije navele su stručnjake da je odrede kao predromaničku, odnosno građevinu iz razdoblja ranog srednjeg vijeka. Način ukrašavanja pročelja motivom plitkih visećih arkada karakterističan je za romaničku arhitekturu. Budući da je neosporno utvrđeno da su lebdeće arkade istodobne s gradnjom crkve, cijelu građevinu treba smatrati romaničkom, ili ranoromaničkom. Crkva Sv. Foške je “arhitektura bez arhitekta”. Govore nam to brojni rustični detalji, svaki je prozor različite veličine, “kapiteli” arkade su obične ploče priklesanog kamena što znači da u gradnji nisu sudjelovali vješti klesari. Treba pretpostaviti da su majstori graditelji crkvu zidali po uzoru na neku drugu, stariju crkvu, vjerojatno iz neposredne okolice. Možda je to bila upravo nešto veća trobrodna bazilika kod Gurana, sagrađena u 8. stoljeću. Sveta Foška i bazilika u Guranu su prostorno skoro identične. Jedini element koji ih razlikuje je veći raspon “prezbiterijalnog” traveja u crkvi Sv. Foške. Graditelji su ipak pokušali u detaljima slijediti onovremeni, ranoromanički arhitektonski jezik. To su one lebdeće arkade, koje su, pomalo nespretno, upuštajući zid u arkadnom polju, izveli na pročelju i začelju crkve. Sve nam to govori da je crkva sagrađena, vjerojatno, na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće, što znači neposredno prije nego što je njezina unutrašnjost opremljena izvrsnim zidnim slikama.
Dakle crkvu su vjerojatno zidali domaći majstori, ali su zidne slike izradili vrsni slikari koji su u Istru došli iz udaljenih krajeva nedugo nakon njezine izgradnje i to je najmonumentalniji primjer romaničkoga zidnog slikarstva u Hrvatskoj. Ikonografske i stilske osobine zidnih slika izvrsno je objasnio Branko Fučić. Njegovom tumačenju teško je nešto pridodati: “Vrlo je reprezentativan i monumentalan dojam slikarije na trijumfalnom luku. Taj se dojam nameće gledaocu već simetričnom osnovom prikaza koja se ugradila u arhitekturu, naglašavajući svojom osovinom zaključak središnje osovine crkvena tijela i nadograđujući se nad okomitu osovinu glavne apside. U sredini te kompozicije je hijeratski frontalni lik Kristov što sjedi na prijestolju, optočenom dragim kamenjem. Desnicom pred prsima Krist blagoslivlja po istočnom obredu, ljevicu polaže na rastvoreni svitak, osovljen na koljenu. Okružen je velikom ovalnom mandorlom, koju nose četiri anđela dugih krila. Dolje su, lijevo i desno, dvije simetrične grupe, svaka s tri apostola. Oni stoje i uzdignutih glava promatraju scenu koja lebdi iznad njih; gestikuliraju u čuđenju, jedan se štoviše, u afektu hvata za potiljak, drugi zaklanja vid pred blještavilom prizora. Taj se prizor odvija pred pozadinom podijeljenom u nekoliko vodoravnih pasova. Pri dnu, u pozadini apostola proteže se široki zeleni pas (zemlja), nad njim žuti pa modri, zatim – u pozadini gornjeg para anđela – teče crveni, optočen dragim kamenjem, i konačno na vrhu treperi svijetli, bijeli pojas, sav protkan vodoravnim valovitim crvenim i modrim crtama koje označuju otvoreno nebo.”
Ispred pročelja su pilastri i lukovi velikog proštenjarskog trijema – lopice, koja je sve do 50-ih godina prošlog stoljeća imala sačuvan krov. Srednjovjekovnoj crkvi pridodana u razdoblju baroka, u 17. ili 18. stoljeću. Ovako prostrana lopica, jedna od najvećih, ako ne i najveća u Istri, govori nam da se i u prošlosti na blagdane kod crkve okupljao velik broj vjernika, za koje je natkriveni trijem bio uredno popločan velikim kamenim pločama te opremljen udobnim kamenim klupama u unutrašnjosti.
Nekadašnji izgled crkve bitno je izmijenjen u rekonstrukciji koja je trajala od 2000. do 2004. Vraćanje bazilikalnosti crkvenoj građevini izmijenilo je u velikoj mjeri njezin vanjski volumen i obris na koje, su generacije stoljećima svikle. Za uzvrat je crkva dobila elegantnije proporcije i, što je najvažnije, ponovno je uspostavljena izvorna rasvjeta središnjeg prostora kroz prozore vrh glavnog broda. Na debelim zidanim stupovima sačuvao se dio starije pokrivne žbuke u kojoj se mogu vidjeti uparani grafiti. Razabire se crtež jedrenjaka, ptice, a najviše ima paralelnih okomitih linija u nizu: to je “evidencija” odsluženih misa ili održanih molitava.
Sv. Foška je vrlo popularna svetica u Istri, stoga svake prve nedjelje nakon 13. veljače (blagdan Sv. Foške) ovoj crkvi hodočaste vjernici odasvud. Nekada su hodočasnici izdaleka dolazili pješice i na drvenim vozovima s upregnutim magarcima, rjeđe konjima: Danas rijetki pješice a vozove su zamijenili automobili. Tradicionalno se poslije mise objeduje po okolnim livadama, najčešće pržena jaja s domaćim kobasicama (fritaja), sve do zalaska sunca. U posljednje se vrijeme, posjetitelji šetnjom do “tri kažuna” opraštaju od posjeta Sv. Foški.
(Literatura; Ivan Matejčić “Sveta Foška”; Marijan Jelenić “Vodnjan i njegova okolica”; “Attinianum” glasilo Grada Vodnjana)
