Sadržaj Zbirke

Sadržaj Zbirke

Među najdragocijenijim predmetima koji su danas izloženi u Zbirci sakralne umjetnosti Župne crkve Sv. Blaža, svakako je slika „Blaženi Leon Bembo“ (81), djelo Paola VENEZIANA (+1362) iz 1321. godine. Slika (dim. 168 x 76 cm) je izgrađena u tehnici tempere na drvu sa zlatnom pozadinom, a obilježena je i datirana tekstom: „MCCCXXXI Factu fuit hoc. opus“. Prvobitno je ova slika bila poklopac drvenog sarkofaga u kojem se čuvala relikvija – tijelo blaženog Leona Bemba. Danas se sarkofag čuva u crkvi Sv. Blaža u Vodnjanu, a oslikani poklopac u sastavu Zbirke.

Slika je podjeljena okomito u tri jednaka polja, time da su bočna polja podjeljena i vodoravno u dvije cjeline. Srednje je polje pozlaćene pozadine prema bizantskom predlošku, u sredini je naslikan uspravan i strogi lik blaženika Leona Bemba, biskupa grada Modone u Moreji. Uz glavu Blaženika, antitetično su naslikana dva anđela u oblaku, a uz desnu nogu smješten je minijaturni molitelj.

U lijevom gornjem dijelu polja je prikaz Blaženika u grobu, obasjan svjetlom i okružen narodom. U donjem lijevom polju nalazi se ukomponiran prikaz scene u kojoj je slijepa djevojka progledala na Bembovom grobu. U desnom gornjem dijelu polja je prikaz odra Blaženika nad kojim mole biskup, svećenici i redovnice. U donjem djelu desnog polja smješten je prikaz ozdravljenja umiruće djevojke na zagovor Blaženika.

Slika se ubraja ne samo u najdragocjenije izloške Zbirke sakralne umjetnosti Župne crkve Sv. Blaža, nego i među najvrednija likovna djela Hrvatske nastala u XIV stoljeću.

Triptih iz XV stoljeća „Blaženi Leon Bembo“ (80), djelo je Lazara BASTIANA (+1512). Polja triptiha su odijeljena užljebljenim stupovima s bazom i kapitelom od pozlaćenog drva. U srednjem polju triptiha je lik Blaženika, a s obje strane kleče dvije redovnice. U lijevom polju je prikazan Blaženikov grob, smrtonosno bolesna i ozdravljena djevojka. U desnom polju je prikaz djevojke koja je progledala na Blaženikovom grobu.

Ispod svakog prizora je ispisan latinski tekst i godina. Portreti likova su živi, osjećaji na licu su izraženi izvježbanom slikarskom tehnikom. Ambijent u kojem su smješteni likovi je prigodan i bogat. Unutrašnjost kuće je živopisno oslikana s izraženim  gostičkim arhitektonskim elementima.

Posebnu izražajnost Zbirci sakralne umjetnosti daju dvije karakteristične slike Bogorodice. Prva je „Bogorodica Zaštitnica“ u tehnici tempere na drvu, odličan rad venecijanskog majstora iz XV stoljeća, naknadno uokvirena u raskošan pozlaćeni barokni drveni okvir. Druga slika je motiv „Bogorodica s Djetetom“, bizantski tip glikofilusa. Djelo je izrađeno u tipičnoj venetsko-kretskoj maniri na zlatnoj podlozi, te se datira u razdoblje XV-XVI stoljeća. Slika je naknadno uokvirena u drveni pozlaćeni okvir.

Relikvijari

U crkvi Sv. Blaža u Vodnjanu čuvaju se ostaci 234 različite relikvije. U Zbirci sakralne umjetnosti izloženo je 100 relikvijara od muranskog stakla, metala i drveta, koji se mogu datirati od XV-XIX stoljeća. U svakoj je teki relikvijara latinski natpis na pergameni, a na mnogima se nalaze voštane autentike od kojih su neke oštećene. Relikvije su postavljene direktno u teku uz malo pamuka ili su obavijene svilom ili platnom, te položene ili pričvršćene uza stijenke. Tako postaju vrlo zanimljiv materijal za utrđivanje porijekla, za tehnologiju proizvodnje i bojenje tkanina. Izložena velika kolekcija relikvijara izuzetno je zanimljiva kako za hagiografske tako i za antropološke znanosti. Relikvijari su, prema latinskom reliquiae – ostaci, posude najrazličitijih oblika (kovčežić, kutija, sarkofag, monstranca, ruka, noga, glava, bista i dr.) u kojima su se pohranjivali i čuvali izloženi ostaci kostiju, odjeće ili predmeta poštovanih osoba, u kršćanskom smislu, relikvije mučenika i svetaca. U slavenskim se jezicima relikvijari nazivaju i moćnici od staroslavenskog mošti – ostaci, jer su se svecima i njihovim ostacima pridavale čudesne moći i očekivala od njih pomoć za tijelo i dušu.

Običaj čuvanja rellikvija postoji gotovo u svim religijama. U kršćanstvu se prvobitno štuju mučenici, a kasnije i drugi sveci. Čuvanje relikvija u kršćanstvu seže do u doba katakombi. Taj se običaj iz Rima ubrzo proširio po svijetu. U nedostatku posjedovanja čitavog tijela, nabavlja se bar neki dio koji se štuje kao čitavo tijelo. Budući su barbarski progoni sprečavali hodočasnike da pohađaju grobove mučenika i svetaca van gradskih zidina, utemeljuje se običaj da se ostaci mučenika prenose u gradove i da se njima u čast podižu crkve. Kako se nekada na grobovima mučenika služila misa, uskoro postaje običaj da se relikvije ugrađuju u crkvene oltare na kojima se misi.

Kako dolazi do proglašenja svetaca? Za proglašenje svetim u davnini je dostojao vox populi ili odobrenje mjesnog biskupa (kao što je danas običaj u grčkoj crkvi). Pojedine su crkvene zajednice svoje najodličnije sinove uvrštavala u popise svetih. Karlo Veliki je odredio da štovanje svetih treba odobriti biskup, a kult je novog sveca morala odobriti krajevna sinoda. Prvog je svetim proglasio papa Ivan XV 993. biskupa Uldarika. Lateranski sabor 1215. godine određuje da štovanje novih relikvija može odrediti samo papa, a papa Grgur IX propisao je 1234. godine da samo Sveta Stolica u Rimu ima pravo proglašenja svetih.

Za vrijeme barbarskih provala grobovi svetaca i ostale relikvije postupno se prenose u Rim i sigurnije zemlje Sredozemlja. U doba križarskih ratova i posebice nakon osvajanja Carigrada 1204. godine mnoge su relikvije s Istoka prenesene i pohranjene na Zapad. Štovanje relikvija najviše se razvilo u ranom srednjem vijeku. Knezovi evropskih državica, crkveni dostojanstvenici i sam Karlo Veliki trudili su se da iz Rima i okolnih mjesta nabave što veći broj relikvija, a prijenos ili izlaganje relikvija praćeno je uz najveće svečanosti. Ovi običaji dovodili su do zlouporabe, trgovine relikvijama i prijevara, pa je Tridentinski koncil 1545. godine odredio da svaka relikvija mora imati autentiku ili pečat od najviših crkvenih vlasti.

Relikvijari izloženi u Zbirci sakralne umjetnosti najrazličitijeg su oblika, što je ovisno o obliku i sadržaju relikvije. Ima ih u obliku čaše, pikside, pokala, pokaznice, križa, škrinjice i dr., a u pravilu su obavijene komadićima svile ili platna različitog porijekla i kvalitete. Obično je zabilježeno i od kojeg je dijela tijela relikvija, dan svečevog ili mučenikovog štovanja, te oznake: M(učenik), P(riznavalac), O(pat), B(iskup) i sl.

Relikvijari od stakla

Najveću grupu od 39 relikvijara Zbirke sakralne umjetnosti čine stakleni relikvijari, u pravilu izrađeni od prozračnog muranskog stakla. Imaju okruglu bazu, najčešće lagano prfiliranu, a nodus je u obliku balaustra, profiliran, poneki ukrašen s modrim bobicama specifičnim u umjetničkom dizajnu Murana.

Skupina relikvijara od prozračnog muranskog stakla predstavlja jedinstvenu zbirku predmeta takve vrste u Hrvatskoj. Stakleni relikvijari u obliku pokala s poklopcem potječu iz vremena XVI do XVIII stoljeća. Većinom oblik s okruglom, glatkom ili profiliranom bazom i nožicom u obliku balaustra ili spljoštene jabuke ukrašene užljebinama i ukrasima od staklenih bobica obojenog muranskog stakla. Staklene su i jezgre cvjetova koje nadvisuju poklopce takvih relikvijara. Od prozirnog i obojenog muranskog stakla izvedena su i tzv. „krilca“ (alette) koja obrubljuju bočne strane tijela staklenog relikvijara iz XVI stoljeća.

Ovi stakleni relikvijari Zbirke koji potječu iz Venecije, veoma su slični profanim staklenim pokalima s poklopcima iz XVI i XVII stoljeća. U toj bogatoj skupini staklenih relikvijara posebno se ističe relikvijar sv. Leona biskupa (87) izveden od muranskog stakla, a potječe s kraja XVI ili samog početka XVII stoljeća. Ovaj relikvijar ima plosnatu okruglu bazu i nodus u obliku valjkastog pokala sa svedenim poklopcem ukrašenim profiliranim pucetom, a sa svake je strane ukrašen „krilcima“.

Zanimljiv primjerak staklenog relikvijara predstavljaju i relikvijari sv. Kristofora (28) i sv. Placida (29) iz kraja XVI i početka XVII stoljeća, koji imaju visoke i vitke cilindrično oblikovane teke iz prozračnog muranskog stakla i noduse u obliku spljoštene jabuke ukrašene užljebinama i bobicama od modrog muranskog stakla. Zatvoreni su svedenim staklenim poklopcima.

Lijep primjerak staklenog relikvijara predstavlja i relikvijar sv. Katarine (34) iz XVII stoljeća. Načinjen je od prozračnog muranskog stakla, valjkastog je oblika, a počiva na okrugloj profiliranoj bazi. Nodus je u obliku spljoštene jabuke s užljebinama, dok je profilirani poklopac ukrašen stiliziranim cvijetom.

Relikvijari od metala i stakla

Drugu skupinu čine 30 vrlo kvalitetna metalna relikvijara od srebra, bronce i mjedi s pozlatom. Datiraju od XV do XIX st. Izrađeni su u obliku križa, pikside, pokaznice, a baza obično okrugla, mnogokutna ili mnogolatična, u pravilu profiolirana, dekorirana gravurama ili ukrasima na proboj ili vegetabilnim motivima. Nodus različitog oblika obično je ukrašen. Staklena je teka usađena u okruglu košaricu, zatvorena bogato dekoriranim poklopcem koji je nadvišen križem ili likom sveca. S obje strane staklen teke smještene su lijevane i na druge načine izvedene vitice.

Među relikvijarima, od metala Zbirke ističe se kvalitetan relikvijar Trna Kristove krune od pozlaćenog srebra iz kasnogotičkog razdoblja (19). Na stepenasto oblikovanoj bazi smješteno je postolje i stup s nodusom na kojom su gravirani likvi četiriju proroka: Izaije, Danijela, Ezekijela i Zaharije. Valjkasto oblikovana teka od prozirnog muranskog stakla zatvorena je poklopcem od pozlaćenog srebra. Poklopac je ukrašen izduženim nišama u kojima su smještene minijature dvanaest apostola. Relikvijar potječe, po svoj prilici, iz XV stoljeća.

Vrijedan je spomena i križ s relikvijama stupa i odijela Kristova (18) zatvorenim u kristalne prizme. Krakovi križa su na krajevima ukrašeni lijevanimm viticama. Relikvijar je rad venecijanskih majstora i datira se u XVI stoljeće.

Poseban umjetnički rad je i relikvijar Sv. Antuna Padovanskog iz XVI stoljeća sa bogato ukrašenom šesterolisnom bazom i valjkasto oblikovanom staklenom tekom, smještenom u pozlaćeno metalno postolje. Teka je zatvorena poklopcem sa skulpturom Sv. Antuna. Niski nodus u obliku polukalote spojen je s podnožjem relikvijara lijevanim viticama. Baza je ukrašena mjehurastim motivom, te podržava profilirani stupić koji završava akantusovim listovima. S obje strane teke viju se prozračne vegetabilne vitice.

Zanimljiv je i relikvijar Sv. Marije egipatske (20), koji se datira u kraj XV ili početak XVI stoljeća. Načinjen od pozlaćenog bakra, relikvijar ima razvedenu i ukrašenu poligonalnu bazu i valjkasto oblikovanu prozirnu staklenu teku usađenu u postolje s mjehurastim ukrasima. Teka je zatvorena poklopcem s užljebinama koji nadvisuje križ.

Venecijanske je provenijencije i kvalitetni relikvijar iz 1578. godine (44) s relikvijom komadića platna na kojem je sv. Šimun Prorok bio prihvatio djetešce Isusa. Izrađen je od pozlaćenog srebra, gornji dio baze ukrašen je vješto iskucanom i gustom lisnatom ornamentacijom. Teka valjkastog oblikavod prozračnog muranskog stakla usađena je u košaricu s rebrastim ukrasima. Gornji dio teke zatvoren je svedenim poklopcem i ukrašen rebrastim ornamentom, a nadvišen je sićušnim lijevanim srebrnim likom.

Sukladno je oblikovan i relikvijar Sv. Križa s kraj XVI stoljeća (41), u obliku edikule s profiliranom trokutnom bazom. Edikula se sastoji od dva kanelirana stupa koja podržavaju polukružnu atiku uokvirenu s vanjske strane prozračnim viticama i malim križem. Unutar atike nalazi se dijagonalno položeno raspelo. Sa svake strane edikule smješteni su lijevani srebrni likovi anđela adoranata.

Iz godine 1732. potječu i dva relikvijara od pozlaćenog bakra, tj. relikvijari sv. Lovre (104) i sv. Foške (148). Oba imaju okrugle baze ukrašene ornamentacijom, valjkasto oblikovanu staklenu teku usađenu u podnožje od metala s mjehurastim ukrasima i zatvorenu bogato ornamentiranim poklopcima. Na prvom relikvijaru je poklopac nadvišen malim lijevanim kipom sv. Lovre, a na drugom lijevanim raspelom.

Relikvijari od drva i stakla

Treću skupinu čini 28 drvenih relikvijara Zbirke. Vrlo su raznolikog oblika i imitiraju relikvijare od metala. Obično imaju okruglu tokarenu, posrebrenu ili pozlaćenu, ukrašenu bazu. Staklena teka od prozračnog muranskog stakla, valjkastog ili izduženog oblika, zatvorena je staklenim ili drvenim poklopcem, koji je u pravilu nadvišen nekim ukrasom ili križem. Neki relikvijari od drva su slični kanonskim pločama, a imaju oblik i baroknih sandučića ili kovčežića rokoko stila.

U ovoj značajnoj skupini relikvijara od drva ističu se relikvijari sv. Klementa (50) i sv. Gaudencija (49) iz 1620. godine s vrlo visokim i vitkim cilindričnim staklenim tekama usađenim u podnožju od tokarenog i prifiliranog  pozlaćenog drva. Zatvoreni su profiliranim i svedenim drvenim poklopcima. Teke su sa svake strane ukrašene rezbarenim drvenim viticama.

S kraja XVI ili s početka XVII stoljeća potječe i relikvijar sv. Basa (39), načinjen od pozlaćenog drva s okruglom bazom i valjkastim oslikanim postoljem iz kojeg se izdiže cilindrično oblikovana staklena teka s relikvijom.

Posebno je zanimljiv relikvijar sa 49 malih teka relikvija svetih u obliku velike slike (dim. 70 x 60 cm) s rezbarenim i pozlaćenim drvenim okvirom (143). Prema osnovnim značajkama i okruglim mjedenim zrakastim ukrasom u sredini, relikvijar je okvirno datiran u XIX stoljeće.

Crkveno posuđe i oprema

U početku razvoja kršćanstva glavno su crkveno posuđe bili kalež i patena, obično izrađeni od drveta, gline ili stakla. Istom u srednjem vijeku je propisano liturgijsko posuđe od metala. Osim kaleža za pričest svećenika, u upotrebi je bila i veća čaša za pričest sudionika obreda.

U Zbirci sakralne umjetnosti se od izloženog crkvenog posuđa posebno ističe sedam kaleža (109 – 113, 139, 141) koji datiraju od XVII do XIX stoljeća, rad su venecijanskih majstora. Izrađeni su od kucanog srebra, lijepo su dekorirani s pozlaćenom čaškom. Početku XIX stoljeća pripadaju dva kaleža, koji su označeni puncom Regno d’Italia (139, 141).

Posebno se ističe i Rimski misal (145) okovan srebrom iz prve polovice XIX stoljeća i s puncom Regno d’Italia. S obje strane misala, uvezanog u crvenu kožu u uglovima se nalaze cvjetne rozete sa stiliziranim listovima. Na prednjoj strani, u sredini, u medaljonu je reljefno istaknut lik sv. Blaža; sa stražnje strane je u medaljonu lik Bogorodice.

Od crkvene opreme među metalnim svijećnjacima, treba istaknuti dva para elegantno oblikovanih barkonih srebrnih oltarskih  svijećnjaka izrađenih u Veneciji krajem XVII i u XVIII stoljeću (126 – 129). Trobridna baza počiva na nožicama oblika lavljih šapa, a ostali dio ukrašen je iskucavanjem vegetabilnom ornamentacijom. Nodus u obliku kruške je također dekoriran, a tanjurić za svijeću je oblika duboke čaške cvijeta.

U ovu grupu crkvenih predmeta također spadaju i srebrne, barokno oblikovane vaze za cvijeće (122, 123) ukrašene iskucanom cvjetnom ornamentacijom iz XVII/XVIII stoljeća. Dvije srebrne kanonske ploče (124, 125) izrađene su  u Veneciji 1758. godine, a druge dvije (130,131) iste provenijencije datiraju se u XIX stoljeće i imaju puncu Regno d’Italia. Rad bečkih zlatara druge polovice XIX stoljeća su srebrna kadionica (140) i lađica za tamjan (142), a procesijsko srebrno raspelo (107) nastalo je u radionicama venecijanskih majstora 1780. godine. Raspelo ima proširene vrhove krakova ukrašene medaljonima sa likovima evanđelista.

Posebno se u ovoj grupi crkvenih predmeta izloženih u Zbirci ističe svojim umjetničkim kvalitetom srebrna i djelomično pozlaćena pokaznica ili monstranca (147), koja pripada tipu tzv. sunčanih pokaznica iz XVIII stoljeća. Na barokno oblikovanom podnožju stoji stup u obliku krilatog kerubina, koji nosi gornji dio pokaznice uokviren pozlećenim zrakama svjetla.

Neogotičko raspelo (144) bečkog majstora iz XIX stoljeća, gravirano biblijskim prizorima i scenama iz Kristovog života, sadrži pet relikvija i upotpunjuje na osebujan način zbirku relikvijara Župne crkve Sv. Blaža.

Crkveno ruho

U počecima Crkve nije postojalo posebno crkveno ruho. Za liturgijsku se službu oblačilo građansko svečano odijelo. Kroz IV i V stoljeće razvilo se osebujno liturgijsko ruho, pa već sinoda u Laodiceji 380. godine spominje „orarion“, kasnije štolu. U životopisima sv. Silvestra (+355.g.) i sv. Zosima (+418.g.) spominje se „linostinum“, kasnije manipul. Boja je misnog ruha u početku bila bijela, a od VIII i IX stoljeća uobičajeno je obojeno ruho. Pet liturgijskih boja, koje se danas uporebljavaju, odredio je 1570. godine papa Pijo V.

U Zbirci su izloženi primjerci crkvenog ruha izrađeni od baršuna, brokata, tafta, damasta, satena i svile.

Najvredniji su baršunasti tamnomodri-ljubičasti manipul (54) i štola (53) iz prve polovice XV stoljeća, koji su prema tradiciji pripadali sv. Lovri Justinijanu, prvom mletačkom patrijarhu (1380 – 1456). U izložbi se nalazi i pet misnica:jedna od bijelog satena i svile (163) iz XVIII stoljeća, gusto je ukrašena biljnom ornamentacijom, protkana je zlatnom niti i obrubljena zlatnom bortom; iz istog je vremena i misnica od svilenog brokata (168) žućkaste boje s  ukrasom ruže i lisnatim motivima; misnica od ljubičastog brokata (171) dekorirana je velikim cvjetovima u zlatnoj-žutoj i sivkastoj boji  sa zlatnom bortom po sredini, datira se u XIX stoljeće; misnica od bijelog damasta (178) istkana vijencima cvjetova, listova i klasja, te obrubljena zlatnom bortom, potječe iz XVIII stoljeća; peta izložena misnica je od bijelog tiftina (181), dekorirana je girlandom ruža i zlatnim nitima a izrađena je krajem XVIII stoljeća.

Mitra od bijelog moirea (179) iz XIX stoljeća, pripadala je prepozitu vodnjanskog Kaptola.

Treba posebno istaknuti lijep primjerak baldahina (186) koji je služio u svečanim crkvenim procesijama prilikom pratnje svećenika. Ukrašen je sa strane resama, a brokat je protkan zlatnim nitima. S obje strane baldahina nalaze se lijepo izvezeni likovi sv. Blaža i simbol Euharistije. Potječe iz XVIII stoljeća.

Pokrivala kaleža ili ciborija, štole i manipuli uz drugo crkveno ruho urešeno zlatnim i srebrnim nitima, obogaćuju zbirku tekstilnih dragocjenosti.

Drvena skulptura i predmeti

Malobrojniju skupinu izloženih predmeta Zbirke sakralne umjetnosti čine drvene skulpture, svijećnjaci i crkveni namještaj. Iako je Zbirka bogata ovom umjetničkom građom, ograničenost izložbenog prostora i neodgovarajući tretman drvenih predmeta koji traži konzervaciju i restauraciju, onemogućili su prezentaciju kompletnog dijapazona.

Zbirci je izloženo sedam skulptura. Drvene skulptura „Svetica Mučenica“ (161) ima umjetničke značajke južnoaustrijskog kulturnog kruga XVI/XVII stoljeća. Polikromirane drvene skulpture sv. Ivana (162) i „Svetice“ (160) izrađene su u rokoko stilu XVIII stoljeća. Značajnu grupu drvene skulpture čine po dva para rustično oblikovanih anđela lučonoša (155 – 158) iz XVII stoljeća. Po svom stilskom oblikovanju mogli bi pripadati furlansko-istarskom skulptorskom krugu, a vjerojatno su importirani za potrebe vodnjanske crkve.

Od velike zbirke drvenih pozlaćenih baroknih svijećnjaka iz XVII stoljeća, izložena su samo dva primjerka (116, 117) i jedan karakterističan crveno-bijeli svijećnjak (118) iz druge polovice istog stoljeća. Tri primjerka baroknih kanonskih ploča od pozlaćenog drva (76 – 78) proizvod su umjetničkog rezbarstva XVII stoljeća.

Od sedam sačuvanih drvenih retabla Župne crkve Sv. Blaža, posebno je izloženo malo svetohranište – retabl (159) zbog njegove izuzetne arhitektonske koncepcije. Naime prije 313. godine kao oltar je služio običan drveni stol, a od IV stoljeća se upotrebljava kamena ploča kao mensa.Nakon VI stoljeća počeo se iznad oltara u crkvi upotrebljavati baldahin sa kolonama, a od IX stoljeća uobičajeno je podizati drvene stijene iza menze na koju su se mogle polagati relikvije i kipovi. Takvu drvenu konstrukciju nazivalo se retabl. Nešto kasnije retabli su se polagali i na menzu, a u vrijeme gotike naglo se povisuju i postaju u pravom smislu riječi „izlog“ umjetničkih djela, slika i kipova.

Izloženi retabl crkve Sv. Blaža ima sa svake strane svetohraništa po dvije niše, koje su odijeljene kaneliranim stupovima. Svetohranište je naglašeno, na gornjem dijelu ima držače za svijeće, a na samom vrhu po nekoliko zbijenih anđeoskih glavica koje su podržavale križ, odnosno lik Uskrslog, budući je oltar služio kao Božji grob. Ovo umjetničko djelo izrađeno je od pozlaćenog drva i datira se u XVII stoljeće.