ŽUPNIK U RATU
Svjedočanstvo don Rodolfa Toncettia dok je bio vodnjanski župnik
Don Rodolfo Toncetti rođen je u Puli, u predgrađu Busoler 6. svibnja 1917. Sin je od Giovannija Tončetića i Marie Scichich – Šikić upisan u Knjigu krštenih kao Toncetich Rudolphus Franciscus, ali je fašističkim dekretom 24. lipnja 1931.br. 158 T prezime „Toncettich“ promijenjeno u „Toncetti“. Zaređen je za svećenika 2. lipnja 1940. u Poreču po rukama biskupa Trifuna Pederzollija. Svećeničku je službu 1940-1. obavljao u Galižani u općini Pula, zatim je 1941-2. radio u Poreču u katedrali i Upravnom uredu biskupije i posluživao više okolnih naselja. Od studenoga 1942. bio je kapelan u Vodnjanu, od 1943. do 1946. upravljao je i Juršićima. U Vodnjanu je stanovao u kući broj 45 u današnjoj Smaregliinoj ulici.
Don Rodolfo je upravljao Vodnjanom, Galižanom, Juršićima i Balama, s oko deset tisuća vjernika. S tri je župe bio preopterećen. Svugdje stiže famoznim biciklom u crnoj svećeničkoj vesti i bijelom ovratniku. Tako, donekle zaštićen kao službena osoba. Zvali su ga „freccia nera – crna strjelica“. S tim svojim biciklom dnevno je prevaljivao 40-tak km. – Bio je poput strjelice, svugdje je brzo stizao svojim biciklom. – takvog ga se sjeća i Luigi Donora’ koji mu je bio ministrant i često posluživao Misu, a u prigradske crkve vozio ga je don Toncetti sa sobom. U to nemirno vrijeme u Istri su djelovali Nijemci, fašisti, partizani i tzv republikini, pobornici ideje o samostalnoj republici Salò u Italiji. Sa svima je morao živjeti i od svih strahovati. Sa SS-ovcima je igrao šah, fašisti su imali sjedište do njegove kuće, s partizanima je bio na tajnom sastanku na „Stanici 2“ nedaleko Crkve sv. Foške, partizani su mu izdali putovnicu za slobodno kretanje oslobođenim teritorijem Istre. Prvi stiže u popaljeno selo Gajanu. Pod zarušenim krovovima pronalazi ljudske ostatke brinući kako da ih dostojanstveno pokopa. Cijelo je vrijeme rata, za opće pomutnje, herojski izlagao svoj život spašavajući čovjeka, bez obzira kojoj je strani pripadao. Svojim je rukama pokupio, odvezao i pokopao oko 150 žrtava rata.
U ateističkoj propagandi i hajci na svećenike koja je započela nakon rata i on je došao na red. Na tzv. Narodnom sudu pred crkvom u Juršićima na blagdan Bezgrješne 1946. trebao je biti osuđen na smrt. Sve je počelo nevjerojatnom perfidnošću. Na sat su mu vjeronauka podmetnuli starijeg dječaka koji za vrijeme molitve nije htio skinuti titovku. Skinuo mu je on i položio na klupu. Na suđenju je bio optužen za ćuškanje dječaka, ali ga je spasila djevojčica vičući: „Nije istina“. Ali, samo za kratko jer je nova je vlast zbog njegovih načelnih stavova tražila priliku za likvidaciju. Kap se prelila na Tijelovo 1947. Na tijelovsku je procesiju izišlo oko 3000 ljudi. Na istočnom su ga dijelu Vodnjana komunisti trebali uhititi. Zbog oko 1500 muškaraca u procesiji nisu ga preuzeli, ali su mu odmah nakon procesije dva vojnika donijela poziv za razgovor. Dobro je znao što znači „poziv na razgovor“. Potpisao je i otišli su. On se biciklom preko vrta domogao ceste i pobjegao u Trst.
Mons. Vittorio D’Alessi primio ga je u biskupiju Concordia-Pordenone i dodijelio mu brdsku župu sv. Lovre đakona i mučenika u mjestu Toppo. Don Rodolfo ostao je u Toppo gotovo pedeset godina, uvijek neustrašiv za dobro ljudi. Svojom je hrabrošću uspio preseliti vojni savezničko-talijanski poligon iz neposredne blizine Toppa gdje su ljudi živjeli u velikom strahu od čestih vojnih manevara. Kad se razbolio od raka, u Avianu je dobio vrlo obeshrabrujuću dijagnozu. Tada je hodočastio u Lurd i molio: – Majko Božja, ako znaš da sam još potreban ljudima, ozdravi me, ako ne, dođi po mene. – Od tada više nije uzimao lijekove. Smatrao se čudesno ozdravljenim. Uspio je svojim juridičkim sposobnostima isposlovati mirovinu svim sakristanima i časnim sestrama u Italiji. Smislom za ekonomiju uspio je okretati velika novčana sredstva i bio je veliki dobrotvor u Italiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, a posebno u Istri. Umire u 88. godini 21. lipnja 2005., a pokopan je na groblju u Toppu.
Kada ga je 20. listopada 1994. posjetio vlč. Ivan Grah don Toncetti mu je iznio mnoge zanimljive događaje koji su se u vrijeme i nakon rata zbili u Istri koje je kasnije vlč. Grah priredio i objavio za čitatelje lista „Ladonja. A don Rodolfo je neke preveo na talijanski, neke dopunio i mnogo toga još sam zapisao i tako su nastala „Sjećanja“ koja su objavljena u knjizi „Župnik u ratu“ priređenu od vodnjanskog župnika Don Marijana Jelenića.
U Domu mladih u Vodnjanu je u srijedu 9. travnja 2008. u nazočnosti biskupa mons. Ivana Milovana, biskupa u miru mons. Antuna Bogetića, delegacije šest svećenika iz Pordenonea, više istarskih svećenika, gradonačelnika Klaudija Vitasovića i mnoštva uzvanika predstavljena knjiga na hrvatskom i talijanskom jeziku. Talijanski naziv djela je „Tra gli orrori della guerra in Istria“
Prezentacijom knjige u Roveradu – Vilotte 25. travnja 2008. odana je zahvalnost svećenicima s našeg tla koji su uzorno djelovali u Italiji. Uz 200 ljudi bili su nazočni tršćanski biskup mons. Eugenio Ravignani, domaći mons. Ovidio Poletto, mons. Antun Bogetić, istarski biskup u miru.
U shvaćanju naše povijesti potrebna su nam ovakva svjedočanstva, a u traganju za novim svećeničkim zvanjima ovakvi su herojski primjeri izazov.
Kompletna knjiga Župnik u ratu
[issuu width=660 height=520 embedBackground=%23f5f5f5 backgroundColor=%23222222 documentid=130115124143-6e16adf27cb94d4d9b1955a70bbb80db docname=rodolfo_toncettich_zupnik_u_ratu username=zoranvodopija tag=dignano unit=px v=2 autofliptime=6000 autoFlip=true]
