zupavodnjan.com Poznati u Vodnjanu

Placido Domingo molio za svoje grlo

Vodnjansku je crkvu u utorak 28. srpnja 2003.g. sa suprugom pohodio tenor Placido Domingo iz NewYorka, koji je u pulskoj Areni održao vrlo uspješan koncert. Posebno je pobožan sv. Blažu, zaštitniku grla. Kad je čuo za ovdašnju crkvu, htio ju je na svaki način pohoditi. Na konferenciji je novinare iznenadio izjavom da svaki dan moli, prije svojih nastupa posebno sv. Blažu, pa je Vodnjan nakon toga posjetilo više novinara i upriličena je kratka emisija na HTV-u u emisiji “Meridijani”.

Slaven Bilić u Vodnjanu na koljenima

Salven Bilić, hrvatski nogometni izbornik, boravio je 8. kolovoza¸2007. u Vodnjanu. Pohodio je crkvu, Zirku sakralne umjetnosti i Tjelesa svetih. Župnik ga je u crkvi zatekao na koljenima. Nakon razgledavanja Zbirke, na izlazu je rekao: “Molim vas, pustite me da se još malo pomolim.“

Potom se zadržao i s župnikom u razgovoru više puta isticao kako je Vodnjan lijep gradić. Tri si je dana priuštio, kako reče, anonimnog odmora, tražeći samoću i mir, jer je stalno na meti telefona i novinara. Vozi se motorom jer tako lako prolazi kroz prometne ljetne gužve, a nakon razgovora zaputio se prema Sv.Foški da se tamo odmori i pomoli.

Književnica Vesna Krmpotić vratila se u Vodnjan

U Vodnjanu je 21. siječnja Sveta Tijela, relikvije svetih i Baziliku sv. Foške pohodila književnica Vesna Krmpotić, rođena 1932. godine u Dubrovniku. Autorica koja je karijeru započela kao zapažena pjesnikinja, među prvima je u Hrvatskoj počela izučavati i prevoditi indijsku književnost. Sa suprugom, jugoslavenskim veleposlanikom, živjela je u Egiptu, SAD-u i Gani, a najveću je pozornost čitatelja privukla njezina knjiga „Brdo iznad oblaka”, originalna posveta njezinu sinu Igoru, koji je s četiri godine obolio od leukemije. Vodnjan je obišla tiho i znatiželjno, kao što je i ona po karakteru. Bila je ovdje prije deset godina i vratila se jer joj je nedostajalo ovo „najmističnije mjesto na svijetu“, tiho je izgovorila, a osmijehom na licu ispratila nenapisane riječi iz svoje bogate nutrine. Izdvojimo ponešto iz njenog promišljanja kojeg je dala za svojeg boravka u Zagrebu redakciji Nacional. Povod je bio predstavljanje zbirke svjetskih bajki u pet knjiga.

Pisanje je moj kontakt sa sobom. Drugim riječima, užitak. A ne smatram da sam posebno marljiva. Ja sebi svašta priuštim, nisam asket, često putujem, mnogo vremena provodim s ljudima, mnogo spavam. Ne pretrgnem se, dakle, od posla. Na pitanje koje mi često postavljaju, kad sve to stignem, obično kažem da se nađe vrijeme za ono što voliš. Ja pišem hitro, kao da prepisujem s table, ne vraćam se na „prepisano”, ne ispravljam. To je valjda razlog.

Svaki od tih pet zbornika, možemo reći antologija, posvećen je jednoj bitnoj ljudskoj vrijednosti. Idu ovim redom: istina, ispravnost, mir, ljubav i nenasilje, ili bolje, nenasilnost. Zašto tim redom? Zato što čovjek mora najprije saznati istinu da bi mogao odlučiti što je dobro, a što nije, što ispravno, a što neispravno. Tek kad svojim životom ostvari sklad između misli, riječi i djela, kad postigne onaj znak jednakosti između “zvjezdanoga neba nad nama i moralnoga zakona u nama”, doživljava nešto što zovemo mir. No ja bih radije koristila riječ spokoj. U spokoju, u stišanosti uma i njegovih oluja, čovjek može osjetiti i otpečatiti ono što je bitno u njemu, a to je ljubav. Četvrta je od vrijednosti, eto, ljubav. Peta je nenasilnost, stav kojim prepoznajemo sebe u svemu oko sebe. Udarac po drugome je udarac po sebi. I obratno, kruh bačen niz vodu, vraća nam se od izvora. To je zakon uzvrata ili učina koji neminovno stiže učinitelja. Indijci bi rekli: zakon karme. Mislim da nema kulture širom globusa gdje taj zakon nije osviješten i naglašen, kako u iskustvu naroda, tako i u riječima mudraca i svetaca. Krist je o njemu nedvosmisleno jasno izrekao slavnu rečenicu o sjetvi i žetvi.

Nismo izmislili ljubav, istinu i spokoj, oni su nam dani kao popudbina. Školska bi naobrazba na prvo mjesto morala staviti odgoj vrline i karaktera, jer nam o tome ovisi budućnost. Čovjeka odgojena u takvu duhu će biti teže nagovoriti da ugrozi bližnjega ili opljačka banku nego nekoga tko nikada nije taknuo osnovicu svojega bića. U neku ruku danas je mladima možda i teže, jer ta hidra jeftinoga glamura ima tisuću razigranih glava. U socrealizmu sve je bilo kvadratično i crno-bijelo, kao na šahovskoj ploči. A pogledajte koliko se sad podlih budalaština svakodnevno toči putem televizije i novina u naš fizički i mentalni krvotok! Koliko mladih djevojaka žudi za ponižavajućim podijem, gdje će možda postati misice ovoga ili onoga proizvoda, i gdje će izgubiti svoju ličnost i prirodu. I gdje će iznajmiti za novac onu najprolazniju stvar na svijetu, a to je mladost i tijelo. Pa onda ta strašna i zatiruća potkultura lažnoga folka. Novokomponirani genocid. Unatoč bezobzirnosti življenja, čini mi se i nadam se da ne sanjarim pusto kad kažem da se sve više nazire pravo mjesto naše čvrste točke u svemiru: to smo mi, naša nutrina, naš duh, naša autohtona čovječnost. Put u nju, život s njom, samoostvarenje, ne može ostvariti netko drugi umjesto nas, nikakvo društvo, nikakva ustanova, nikakav sustav. Ako je duhovnost prava čovjekova priroda, onda je valja njegovati. Ako su religije izrazi te suštinske duhovnosti, onda ih valja poštovati i slijediti. Ne samo da istočnokršćani štuju zapadnokršćane, i obratno, kao i sve druge varijante kršćanstva, nego bi trebali štovati i poznavati druge daleko starije religije, kao što su hinduizam i budizam, i one mlađe od sebe, kao što je islam. U programu o kojemu cijelo vrijeme pričamo nijedna religija nije podcijenjena, kao što nijedna nije precijenjena. Sve su latice istoga cvijeta. A cvijet je cvijet zahvaljujući svim svojim laticama.

Dogodilo se da sam jednom na prijemu nosila križić. Podigla se frka oko križića. Danas je to smiješno, a onda je to bio šamar ulozi koju je igrao moj muž i svi oni. Nisam ja križić nosila da bih nekoga izazivala, to bi bila presitna priča. Nego nisam mogla shvatiti da je jedan tako bitan simbol prognan iz naših života. Ideologija koja poželi zasjesti na mjesto religije u najmanju je ruku nerazumna. Danas su mnogi revni protivnici ondašnjega križića isto tako revno crkvoljubivi, i nose ne križić nego križ.