Sveta Tijela zajedno s relikvijama svetih u vodnjansku je župnu crkvu iz Venecije, 23. lipnja 1818. godine dovezao akademski slikar Gaetano Gresler. Nakon sukoba s crkvom i općinom radi neispunjenja preuzetih obveza, iz svetohraništa krade relikvijar s predragocjenom Krvi Kristovom i nestade bez traga. Zahvaljujući njemu u Vodnjanu se čuvaju neraspadnuta Tijela: nadbiskupa sv. Leona Bembo (+1188.), svećenika sv. Ivana Olini (+1300.), benediktinske opatice sv. Nikoloze Bursa (+1512.), te manji neraspadnuti dijelovi oficira sv. Sebastijana (+282.), djevice i mučenice sv. Barbare (+288.), pokornice sv. Marije Egipatske (+522.) i desni kažiprst carigradskog patrijarhe sv. Eutiha (+582.). Tijela kao i ostaci nisu balzamirani i kao takvi predstavljaju neobjašnjivi fenomen samoočuvanosti. Na CT snimanju 2009. ustanovljeno je kako su Tijela sv. Ivana Olinia i sv. Nikoloze sačuvana sa svim nutarnjim organima što je po antropologu i arheologu dr. Matteu Borriniu iz Firenze – …to jedinstveni primjer samoočuvanosti u svijetu. Do danas je ovdje prošlo oko 280.000 posjetnika, od kojih oko 180.000 školaraca.
Sveta Nikoloza Bursa (+1512.)
Život joj je opisao doktor teologije, svećenik Simone Antonio Rotta, župnik crkve Samuela u Veneciji. Rukopis se čuva u Arhivu Župnog ureda u Vodnjanu. Isti se zaklinje kako je podatke prikupio iz Kronike samostana sestara Svete Marije Ponizne u svetom Servolu (Santa Maria dell’Umiltà a San Servolo), i rukopisa iz Samostana sv. Ane.
Nikolza je rođena u Kopru u obitelji porijeklom iz Modona u Moreji oko 1437. Nikoloza je kao djevojčica osjetila Božji poziv za monaški život kojemu se kako povijest piše i odzvala. Iz Kopra je otišla u benediktinski samostan sv. Servola u Veneciji u kojem se zavjetovala 1465.
Bila je kreposna žena, odlična u svemu, posebno u molitvi Časoslova. Sveta u svim svojim djelima brzo je privukla pažnju pretpostavljenih. Opaticom je izabrana 3. listopada 1502. Uz crkvu sv. Ivana Lateranskoga oblikovala se zajednica sestara Siromašnih pustinjakinja i još im je nedostajala opatica prokušanih vrlina. Trevisan, upravitelj samostana sestara sv. Zaharije, raspitivao se kod rođakinje, časne Arsenije, u samostanu sv. Servola u Veneciji, gdje naći takvu časnu. Ona mu bez razmišljanja predloži Nikolozu. Sa drugim dobročiniteljima samostana uspio je promaknuti Nikolzu u Samostan sv. Ivana Lateranskoga. Mletački patrijarha mons. Antonio Suriani 5. listopada 1505. osobno joj je prenio svoju odluku o njenom imenovanju. Dekret se do danas čuva uz njeno tijelo koji je supotpisao i kancelar Francesco Moriando. Samostan se potom brzo proču po svetosti nje i njenih sestara.
Isti Simon Rotta navodi kako su plemićke obitelji Venecije rado slale svoje kćeri u taj samostan na obrazovanje i odgoj. Ali, privučene Nikolozinom svetošću, nisu više izlazile, radije su ostale u samostanu. Nikoloza je uspješno tješila žalosne. Tako i kraljicu Cipra Catarinu Cornaro, nesretnu zbog gubitka kraljevstva.
U samostanu su se zbivali neobični događaji. Često bez ičega, u Providnost, pozivala je sestre na molitvu prije obroka. Sestre su se čudile, čemu ići k stolu, čemu molitva kad nema ničega za jelo. Dok su molile, netko bi pokucao, ostavio sve potrebno za jelo. Ali nikoga ne bi našle na vratima. Sestru su Nikolozu mnogo puta našle u ekstazi, u levitaciji kako motri duhovni svijet. Dano joj je bilo vidjeti i dan smrti. Sestre joj nisu povjerovale, ali je umrla kako je unaprijed govorila 23. travnja 1512. A sestre su u Kroniku samostana zapisale da je bivala sve veselija kako se bližila smrt.
Nikoloza je bila pokopana u samostanskoj grobnici sv. Ivana Lateranskog. G. 1526. samostan sv. Ivana Lateranskog združen je sa samostanom sv. Ane u Kaštelu. Sestre su htjele uzeti Tijelo njihove svete opatice i nakon četrnaest godina ono je nađeno neraspadnuto. Očekivana je bila reakcija ljudi koji su u mnoštvu došlo vidjeti čudo, pa je patrijarha mons. Girolamo Querini naredio izložiti Tijelo četiri dana u lijevoj kapeli katedrale sv. Petra u Kaštelu. Četvrti dan sva je katedrala bila u čudesnom miomirisu. Onda je Tijelo vraćeno u samostan i smješteno u kameni sarkofag uz koji su mnogi ostavljali zavjetne darove.
Sarkofag je dozvolom patrijarha mons. Badoera a u vrijeme opatice Marie Regine Rossi, u nazočnosti ispovjednika Bartolomea Zenadio, otvoren 1689. i nanovo je Tijelo opatice Nikoloze nađeno neraspadnuto. Sarkofag je odlukom patrijarha mons. Badoera otvoren i 29. rujna 1700. i izložen tri dana, a potom je trajno izložen u Oratoriju samostana gdje ga se moglo gledati kroz prozor. Jednako se je događalo i za otvaranja 1750., 1759. za vrijeme vizitacije opata Giorgia Fioravante i Giuseppea Matalina.
Na Napoleonov dekret o ukidanju samostana 27. studenoga 1806. Tijelo je prenijeto u samostan sv. Lovre. A 1810. kad je objavljen dekret o ukidanju opatica Adelaide Zorzi predala ga je s rukopisima slikaru Gaetanu Grezleru koji je uz druge prikupljene relikvije sve smjestio u palaču Lezze di Misericordia grofice Camille Martinelli odakle je s dragocjenim teretom 23. lipnja 1818. stigao u Vodnjan.
U rukopisima nalazimo 45 potpisanih svjedočanstva o milostima i ozdravljenjima po zagovoru svete Nikoloze. Ima mnogo hodočasnika koji se u Vodnjanu posebno njoj utječu i svjedoče o ozdravljenjima.
Nikoloza je umrla 122 godine prije dekreta pape Urbana VIII. Njeno je izlaganje i štovanje bez prekida, pa se po svemu tome može smatrati svetom. Na CT snimanju u Splitu 28. studenoga 2009. ustanovljeno je da su u Tijelu sačuvani svi nutarnji organi. Blagdan joj je na dan rođenja za vječnost 23. travnja. Istarska se Crkva odužuje Svetici zato što njeno štovanje obnavlja nakon 192 godine anonimnog boravka u Vodnjanu.
Sveti Ivan Olini svećenik (+1300.)
Početkom 13. st. u Veneciji su se zbili veliki požari. Uoči Blagdana sv. Petra i Pavla dogodio se veliki potres. Njemački je car napadao Papu. Borbe između tzv. Guelfa i Gibelina zaratile su i opustošile mnoge krajeve. Tih godina, 1215., u obitelji Olini u Veneciji rodio se sin Ivan koji je bio odgajan u vjeri. Dječak se od početka pokazao dobroćudnim i od rana proučavao Sveto Pismo.
Kada je na otočiću Rialto umro župnik Župe sv. Ivana Krstitelja, ili kako ju dijalektalno zovu Venecijanci San Zane Degolà, njemu je preko četrdeset godina. Vjernički narod smatra najvećom nesrećom ostati bez svećenika. Zbog njegovih vrlina, izabraše ga župnikom. Skroman, smatra se nedostojnim tako uzvišene službe te zbog pritiska odgovornosti i okolnostima u kojima se našao reče: „Gospodine, ako sam potreban tvom narodu, neka bude volja tvoja!“ Narod ga otprati i predstavi biskupu mons. Michieliju Calerga s voljom da ga zaredi za svećenika. A biskup pred kanonicima i pukom reče svećenicima: „Neka Bog dade da u našem vinogradu bude mnogo tako kreposnih kao što je on. Tada bi možda pravedna ruka Božja s manje strogosti kažnjavala naše grijehe.“ Nakon obreda, ponizni Olini zatraži biskupov blagoslov. U dokumentima je ostala sačuvana njegova prva propovijed u kojoj između ostalog govori: „Veliki strah je u mojoj duši kad vidim kako ću u buduće trebati polagati račun Božjoj dobroti ne samo za svoju dušu, nego vječnom Sucu i za vaše grijehe koje ste učinili zbog moje odgovornosti te primiti neizbježnu kaznu.“
U vrijeme službe don Ivana Olinija u Veneciji su harale kuge. Samo je u jednom naletu zaraze izumrla desetina žitelja. Onima koji su umirali prije smrti daje ispovijed i pričest. Usudio se pohoditi umiruće tamo gdje zbog straha od vlastite smrti više nitko ne odlazi. Kako se njemu ništa nije dogodilo, prozovu ga „živi svetac“, „hodajuće čudo“. Umrijet će kao starac od 85 godina, ravno 1300. godine. Tijelo mu je položeno u kameni sarkofag u Crkvi sv. Sebastijana, zaštitnika protiv kuge.
Prilikom jednog sprovoda 1393., nestašna djeca prevrnuše sarkofag u kojem u svećeničkom ruhu nađoše neraspadnuto tijelo. Svetac se ukaza noću sestri Nikolozi Gradenigo i naredi da si na tijelu napiše ime Ivan. I posta jasno o kome se radi. Zatečen uzdignute ruke u sarkofagu što je uz neraspadnutost dodatno zagonetno.Tada je počelo hodočašćenje k neraspadnutom Tijelu čemu se usprotivi biskup mons. Leonardo Delfin. Samostan se obrati papi Bonifaciju IX. koji Bulom 7. listopada zaduži crkvenog suca Francesca Bemba da razvidi slučaj. On sljedeće godine posta biskupom u Veneciji i odobri štovanje sv. Ivana. Štovanje je 1622. odobrio i patrijarh Giovanni Tiepolo, a 1644. patrijarh Francesco Morosini dade sarkofag ugraditi u oltar sv. Lovre.
Oltar je sv. Ivana postao meta hodočasnika. „Sveti Ivane, neka se ni meni ne dogodi ništa zlo, kao što nije ni tebi“, molili su hodočasnici. Godine 1795., nakon mise odslužene na njegovu oltaru i na njegovu čast, čudesno je ozdravila djevojka Antonia Maria Teresa Suman. Kad je misa bila pri kraju, reče: „Milost je udijeljena“ i za tri dana bila je posve zdrava. Sv. Ivan Olini pribrojen je 27-orici svetaca Venecije. Proglašen je zaštitnikom venecijanskih župnika.
Sveti Ivan Olini je, dakle, biskupijski svetac, bez posebnog obrasca i vlastite mise u Misalu. Na CT snimanju Splitu 28. studenoga 2009. registrirani su svi nutarnji organi u neraspadnutom Tijelu. Blagdan mu je 10. kolovoza.
Sveti Leon Bembo biskup (+1188.)
Njegov je život opisan u knjizi „Quaranta immagini dei Santi e dei Beati viniziani più noti pubblicati da Daniele Contarini ed illustrati dal viniziano sacerdote Gianmaria Dezan, Venezia 1832.“ Leon je rođen u Veneciji krajem XI. ili početkom XII. st. Posvetio se vojničkom životu. Kada je papa Eugenije III. g. 1147. sazvao Treću križarsku vojnu, sa mletačkom je flotom pod zapovjedništvom dužda Domenica Michielia i Leon krenuo prema Siriji.
U Modonu zatekoše praznu nadbiskupsku stolicu i svi su u Leonu, uzoru vjere i pobožnosti vidjeli rješenje. Leon je postavljen biskupom. Nije dugo biskupovao jer je car Emanuel Komnen 1158. prijevarom zaposjeo mletačke posjede u Moreji i Leona zatvori. Čudom se spasio i domogao Venecije. Ondje se kao nepoznat ponudi služiti sestrama samostana sv. Lovre, obavljajući najobičnije poslove, posebno osjetljiv za siromahe. U vrtnoj izbici nalazili ga u zanosnoj molitvi. Tu je nađen mrtav 1187. I tek se tada saznalo tko je.
Spomenuti pisac kaže kako je biskup Venecije Giovanni Polani naredio da se njegovo tijelo položi u mramorni sarkofag i smjesti u pothodnik samostana sv. Sebastijana dok se zbog čudesa ne dovrši postupak za proglašenje svetim. Zbog velikih kuga, u Veneciji se na njega zaboravilo. Kako se 1207., dvadeset godina nakon smrti, na nebu ukazivao vijenac zvijezda i kako je svjetleća ruka pokazivala sarkofag s njegovim tijelom opatica dade otvoriti sarkofag i nađoše tijelo neraspadnuto i gipko uz koje su se događala čudesa.
Potaknut tim zbivanjima, biskup naredi da se tijelo dostojno opremi i smjesti na jedan oltar u crkvi sv. Sebastijana. G. 1321. opatica Tomasina Vitturi dade Paolu Venezianu oslikati glavna čudesa. Svečevu je sliku u svom muzeju držao i kardinal Pietro Bembo. Svečevo štovanje otada nije prestalo. Iz jednog je dokumenta patrijaršijskog bilježnika Francesca Prioria vidljivo kako su u vrijeme obnove crkve sv. Sebastijana odlukom patrijarhe Tiepola, tijela sv. Leona Bembo i sv. Ivana Olinija bila prenijeta u crkvu sv. Lovre i vraćena „die sabbati 11. septem. 1632. – u sobotnji dan 11. rujna 1632.“
U obnovljenoj crkvi je otvoren lijes na kojem je pisalo „corpo del beato Paolo“ ali je biskup Feltre mons Giovanni Paolo Samo koji je trenutno držao patrijarhat Venecije, naredio da se nad tijelom napiše ispravno „Corpo Servi Dei Leonis Bembo“. S tim u vezi važno je naglasiti kako je papa Urban VIII. g. 1634. zabranio štovanje blaženima one koji nisu bar sto godina prije njegova dekreta uživali taj naslov. Do pape Aleksandra III. (+1181.), proglašenje je blaženim i svetim, što je onda bilo isto, spadalo na mjesnog biskupa koji je to činio svojom izjavom, dozvolom postavljanja slike, smještajem relikvija u oltar, ili slanjem obavijesti drugima o štovanju sveca. Nakon spomenutog Papina dekreta, sud o nečijoj svetosti pripada Svetoj Stolici. Leon Bembo je, dakle, proglašen blaženim, odnosno svetim na prvi način jer je svečano štovan već od 1321. godine od kada postoji poklopac sarkofaga. Postoji i druga slika iz XVI. st. Lazzara Bastiania (+1543.) sa istim motivima slike iz 1321. godine i smatra se kopijom.
Na prvoj se slici vide samo tragovi natpisa i pretpostavlja se da su na okviru druge slike prenijeti i urezani natpisi s prve. Zbog važnosti napisa, donosimo ih na latinskom i u prijevodu:
DE-FRANCONELLIS-CATHERINA-CECA / ORAT-AD DIVUM –ET-ILICO-VISU(M) RECEPIT / ANNO-D(OMI)NI MCCX
Franconellis Catherina slijepa / molila se svecu i odmah zadobila vid / Godine Gospodnje 1210.
ASTRA-DEMONSTRANT-DIVI-LEONIS-SEPULCHRUM /
CURUNT-INFIRMI-ORANT-ET-REDEUNT-SANATI / ANNO D(OM)NI MCCVII
Zvijezde pokazaše grob svetog Leona / hrlili bolesnici, molili i vraćali se zdravi / Godine Gospodnje 1207.
INCORRUPTIO-CORPORIS-MULTOS-ANNOS-HUMI IACENTI / INDICAT-NOBIS-LEO-TUAM-SANCTA(M)-VITAM-PERRENEM /ANNO D(OMI)NI MCCVII
Dugogodišnja neraspadnutost tvoga u zemlji ležećeg tijela / pokazuje nam, Leone, tvoju vječnu svetost. Godine Gospodnje 1207.
DISPERATA-SALUTE-PUELLA-AD-DIVU(M)-ACCES(S)IT-DAT / PRO-FILIA-MATER-ET-IMPETRAT-SALUTEM / ANNO D(OMI)NI MCCXXI
Zbog očajnog stanja zdravlja kćeri pristupi k svecu / majka i kćerki izmoli zdravlje. Godine Gospodnje 1321.
SANCTUS-LEO-EPISCOPUS-CLARUS-DE-BEMBO-PROPAGO / VIVUS-ET MORTUS-MULTA-MIRACULA-FECIT
Sveti Leon biskup od slavnog roda Bembo/ živ i mrtav mnoga učini čudesa.
Postoji i druga inačica njegova života da je bio svećenik i kapelan na duždevu dvoru. Navodno je nakon putovanja sa duždem u Siriju bio zamoljen da se onamo vrati kao mletački ambasador gdje se proču glas o njegovoj svetosti. Kad je umro nadbiskup u Modonu na poluotoku Peleponezu, delegacija ga je došla moliti da prijeđe k njima kao nadbiksup. Nakon četiri su ga godine heretici izranili i ostavili kraj puta. Na povratku u Veneciju, njegovi ga ukućani, plemići Bembo, ne prepoznaše i on je nastavio živjeti u samoći uz samostan benediktinki na otočiću sv. Servola kraj Venecije gdje je zatečen mrtav 1188.
Na ukazivanje čudesnog svjetla, nađeno je njegovo tijelo neraspadnuto. Nije bilo moguće propustiti tolik svijet na otočić, pa je tijelo prenijeto u Veneciju u crkvu sv. Lovre. Kad je tijelo položeno u crkvu, svi su bolesnici oko crkve ozdravili, a slijepa djevojka Catarina Franconellis 1210. zadobi vid. Posebno su mu se obraćali u zagovor parovi u slučaju bračne neplodnosti.
Na CT snimanju u Splitu 28. studenog 2009. ustanovljeno je da je djelomično raspadnut. Blagdan mu je 11. rujna.
Sveti Pavao nadbiskup carigradski (+350)
Sveti Pavao je bio iznimni uzor vjere koju je snažio zajedno sa sv. Atanazijem u nemirima u 4. st. Pavao je rođen u Solunu krajem III. st. Sudjelovao je na saboru u Niceji 325. kao bilježnik carigradskog biskupa Aleksandra i znameniti govornik protiv krivovjerja. Nakon sabora, borbe s Arijevcima postale su još žešće. Car se Konstantin priklonio hereticima i progonio kršćane. Pavao, tada svećenik, svim je žarom branio kršćane i 336. bio prognam na Pont. Vratio se 338. kao i mnogi drugi prognanici.
G. 340. umro je carigradski nadbiskup Aleksandar i Pavao je izabran patrijarhom. Biskup Euzebije iz Nikomedije, ne baš uzornog života, na sve načine hoće patrijaršijsku stolicu, pa svašta poduze protiv Pavla. Car progna Pavla i patrijarhom postavi Euzebija. Nakon smrti Euzebija 341. Pavao se vrati. Arijevci mu se usprotiviše i izabraše Macedonija. U gradu počeše borbe. Car boraveći u Antiohiji, posla konjičkog zapovjednika Ermogena da progna Pavla. Narod se pobuni protiv carske odluke, uhite Ermogena, i konopom ga vezanog za nogu, vukli gradom. Car opet progna Pavla ali se nakon nekog vremena zakratko vrati. Prognan je i četvrti put. Ovaj put car posla Filipa taj se bojeći pobune naroda, posluži lukavstvom. Povukavši se u javne toplice Zeuksip, uz sve počasti, pozva k sebi Pavla tobože zbog važnog saopćenja. Sluteći prijevaru, skupi se ondje mnogo svijeta. Sudac Filip izvede Pavla kroz nutarnja vrata i spusti u lađu. Dopusti mu krenuti u Solun i posjetiti dalmatinske gradove, ali mu je zabranio pojavljivati se na Istoku.
Car se onda uputi u crkvu gdje neočekivano osvanu i Makedonije, slaveći tobože svoju pobjedu. Katolici i Arijanci, pohitješe u crkvu, tko će ju prvi zauzeti. Vojnici od mnoštva ne mogoše u crkvu, pa mačem pobiše 3150 ljudi, I bez obzira na strahotu, Makedonije se ustoliči za biskupa. Krivovjerci za krvoproliće svu krivnju baciše na Pavla. On iz Soluna stiže u Rim k papi Juliju gdje se nađe zajedno s Atanazijem. Papa prizna njihovu nevinost, ali ništa nije mogao kod cara Konstanta. Bizantski car posla biskupe Narciza iz Gerapola, Teodora iz Herakleje i Marka iz Aretuze da uvjere cara na Zapadu o ispravnosti njegova postupka. Za svoje opravdanje s krivovjernim biskupima sazva 347. koncil u ilirskom gradu Sardiki, gdje arijevski biskupi ne htjedoše sudjelovati. Opravdavali su svrgnuće katoličkih biskupa Atanazija, Pavla, Marcela i Asklepa, čak isključiše iz Crkve papu Julija.
Konstant, zaslijepljen arijevcima, zaprijeti ratom caru Konatancu dopusti li povratak svrgnutih biskupa. Konstanc popusti, za kratko Makedonije prista i dozvoli Pavlov povratak. U jednoj je privatnoj crkvi vršio službu. Pavao ostade u gradu dvije godine. A 350., kada je u Galiji ubijen car Konstant, krivovjerci htjedoše ponovni izgon vraćenih biskupa. Među njima je bio i Pavao. Na njihovo traženje osuđen je na trajni izgon i odveden u Kukusij u Armeniji.
Sveti Atanazije za njega kaže da „u svome životu nije znao ništa doli trpljenje i progone“. Taj je put prognan u pustinju Taur u Kapadociji, zatvoriše ga u podzemni zatvor, mučili ga glađu i žeđi. Našavši ga šesti dan još živa, krivovjerci se baciše na njega kad su ga ugušili. Da buna bude manja, širili su glasine kako je umro od bolesti. Po okrutnosti poznat upravitelj pokrajine Filagrije, žalio je što su ga ubili drugi, ne on sam.
Povjesničar Rohrbacher iz zapisa Sokrata, Sozomena i Focija, piše: „Prvi carigradski koncil završio je vrlo svečano prijenosom relikvija sv. Pavla, carigradskog patrijarhe i mučenika. Saznavši car Teodozije za njegov život i smrt, dade iz Ancire, kamo su iz Kukusija bili prenijeti njegovi ostaci, vratiti ih u Carigrad 381. Biskup Netarij i svi prisutni biskupi u gradu. išli su ususret svetom tijelu mnogo dalje od Kalcedonije i dočekaše ga pjevajući psalme. Svečano uniješe u grad, polože u crkvu Mira gdje je nekad svetac obavljao službu. Sutradan na najsvečaniji način pokopaše tijelo u nazočnosti biskupa, svećenstva, mnogo naroda i cara Teodozija u crkvi koja se po njemu prozva sv. Pavla.
Kada je njegovo tijelo iz Carigrada prenijeto u Veneciju, nije poznato. Flaminije Corner u knjizi „Povijest crkava i samostana Venecije i Torcella“, štampane u Veneciji 1758., spominje da su njegovo tijelo i druge relikvije istočnjačkih svetaca u crkvi sv. Lovre i kako su, vjerojatno dio onih relikvija, koje je car Aleksije Komnen krajem XI. st. poklonio Veneciji u znak zahvalnosti za pomoć u borbi protiv Normana. U crkvi sv. Lovre relikvije su bile smještene zato što je uz crkvu bio glasoviti benediktinski samostan u kojem su živjele kćeri najpoznatijih plemićkih obitelji. A tijelo je sv. Pavla bilo smješteno pod menzom oltara.
Vjerojatno, nakon pomora sestara u kužnim epidemijama, tijelo je bilo zaboravljeno, ali u vrijeme opatice Elizabete Molin, rušeći stari oltar sv. Lovre, 1. svinja 1493., nađen je mramorni sarkofag, s tijelom obučenim u biskupsko ruho ali se nije znalo čije je. Obaviješten o tome patrijarha Tomaso Donato, zaduži svog vikara Giacoma. U jednom starom Misalu, sestre nadoše zapis: „Na oltaru prema vani kod prozora leži tijelo sv. Pavla biskupa i mučenika“. Kasnije se nađoše i životopisi, u Misalu vlastita misa s blagdanom 7. srpnja.
Patrijarha se uvjeri u istinitost dokumenata i u svibnju svečano pohrani tijelo na istom mjestu. Bog je dao mnoge milosti po zagovoru sv. Pavla. Opatica Maria Soranzo izgradila je za tijelo novi raskošni oltar. A 2. veljače 1617. tijela su sv. Pavla i sv. Barbara na najsvečaniji način prenijeta iz crkve sv. Sebastijana gdje su bila sklonjena u vrijeme obnove crkve sv. Lovre i položena u vlastite oltare, izgrađenima u njihovu čast. Sve je to potanko na pergameni opisao kanonik Giulio Cesare Vergaro i dao po jedan primjerak duždu Giovanniju Bembu, kardinalu i patrijarhi Vendraminu i opatici Andreani Contarini. A za oltare kaže “ne samo radi veličine, nego i zbog dragocjenog materijala i raskošnog oblika, malo ima sličnih u svijetu… izgrađenih dozvolom mons. kardinala Vendramina, patrijarha Venecije“
Svečanom prijenosu nazočilo je uz patrijarhu, šest biskupa: Concodije, Torcella, patrijarh Aquileje, Zante, Chiogge, Candije i Tira, svatko sa svojim kaptolom, te sva nadleštva Venecije, osim dužda, spriječenog bolešću. Blagdan je sv. Pavla u početku 6. studenog, na dan mučeničke smrti, kasnije 7. srpnja, na dan prijenosa tijela u Carigrad. U Veneciji je bio veoma štovan, posebno su mu u zagovor obraćale rodilje i grob kitile zavjetnim darovima.
„Neka ovaj divni svetac, ‘prognanik uvijek za života i nakon smrti’, konačno nađe dostojan i trajni pokoj ovdje u malom gradu Vodnjanu u Istri, prstenu suradnje i povezanosti Carigrada i Venecije!“
