Don Vinko Pereša, vodnjanski župnik 1947. – 1975.
Don Pereša je rođen u Barbanu 2. veljače 1916. , zaređen je bio 6. srpnja 1941. U Vodnjanu je radio punih 28 godina. Velika je njegova zasluga što je pod krovom uspio očuvati sve crkve. Sredio je i napravio Inventar arhiva Župnog ureda što bi bilo dobro objaviti. Iz arhiva se vidi pulsiranje života kroz stoljeća u Vodnjanu i šire. Na mjesto Rodolfa Tonceticha u Vodnjan tako 1947. na svećeničku službu dolazi vlč Vinko Pereša koji je ranije bio upravitelj u Juršićima.
U ratnom vihoru, previranjima sa svih strana, Nijemci u pročešljavanju terena u podrumu župne kuće u Juršićima, dok je upravitelj bio Don Pereša, nalaze izvjesnu količinu partizanskog oružja. „Po kratkom postupku“ osuđuju ga na vješanje. Sa konopom oko vrata doveden je pod stablo kada na sreću nailazi zapovjednik karabinjera. Uspio je uvjeriti Nijemce kako župnik nije odgovoran za skladištenje oružja jer po naravi stvari nije se ni smjelo koristiti župnu kuću u takve svrhe. Uvažili su intervenciju no time opasnost nije minula. Don Pereši je prijetio njemački koncentracioni logor što je u biti bila smrt na duži rok. Don Rodlfo Toncetich je o svemu obavijestio biskupa mons. Rafaela Radossija u Poreču, a taj je stupio u vezu s njemačkom komandom preko pulskog župnika dr. Antonia Angelija, nekadašnjeg vodnjanskog župnika koji je dobro govorio njemački. Njemačka je komanda biskupu popustila ali uz uvjet da vlč. Perešu i već uhićenog vlč. Kazimira Paića, župnika sv. Ivana od Šterne progna iz Istre. Pereša je morao u izgnanstvo gdje je šest mjeseci živio zatočen u franjevačkom samostanu San Piero kraj Padove.
Don Pereša je još jednom u Vodnjanu izbjegao sigurnoj smrti. Bio je poznat po točnosti. Jednog je jutra 1952. trebao održati misu na oltaru Muke Isusove. To je jutro neobjašnjivo zakasnio nekoliko minuta. Kroz tih se par minuta srušio kameni oltar pod kojim bi sigurno bio poginuo. Don Vinko Pereša živio je siromašno. Deset je godina štedio da se u crkvi postavi novi koncilski oltar prema narodu. Oltar je trebao biti postavljen za sv. Blaža 1975. Sam je radnicima pomogao u crkvu nositi teške kamene dijelove oltara. Nažalost, nije dočekao inauguraciju oltara. Časna ga je sestra Benedikta Dulić ujutro 7. veljače našla mrtva. Bio je veličanstveni sprovod i pokopan je na gradskom groblju u Vodnjanu. Bila je to tužna Blaževa.