Felix Adignanum
Slavni Vodnjanac Giovanni Andrea Dalla Zonca iznio je tezu da su njegov grad osnovali isti bjegunci koji su postavili temelje staroj Puli. Mitsko mišljenje jedno je od odrednica svakoga geniusa loci, no Adignanum je nesumnjivo morao nastati od neke aglomeracije (sela ili utvrda) smještene duž čuvene rimske Vie Flaviae i komunikacija koje su presijecale ovaj dio agera. Tu su se prostirali prostrani latifundiji, a posjedi na području Vodnjana činili su posebni praedium. Tijekom vremena u pisanoj se građi koja želi ispričati priču o Vodnjanu nudi pretpostavka u kojoj ovo istarsko mjesto svoje ime duguje nekom Attiniusu i njegovom posjedu koji je zvan Attinianum, Adignani, Dignano, dok se za slavensku transkripciju potrudio hrvatski seoski živalj iz okolice koji je noseći pune korpe vlastitih proizvoda hitao na tržnicu… va Dinjane, vo dinjan, najposlije u Vodnjan.
Mnogi misle da povijest Vodnjana započinje s Rimljanima, ali zapravo najstariji tragovi sežu još u brončano doba ili otprilike oko 1800 godina prije Krista. To je razdoblje kada u Istri postoje naselja smještena prvenstveno na vrhu brežuljaka pod nazivom gradine (castellieri), čije nas impozantne obrambene zidine i artikulirani ulazi i danas zadivljuju. Još interesantnija je činjenica da su arhitekture gradina iz brončanog i kasnijeg željeznog doba sagrađene u suhozidu. Vanjsko i unutarnje lice zidina je sačinjeno od klesanog kamena te je unutarnji dio popunjen lomljenim kamenjem i zemljom.
Nakon brončanog doba slijedi duže vremensko razdoblje za koje nemamo još uvijek nikakvih ostataka sve do pojave Rimljana. Prilikom naseljavanja našeg poluotoka, Rimljani su sproveli parcelaciju ili podjelu zemljišta, zvanu centurijacija, čiji su tragovi očuvani i na području Vodnjana. Radi se o ostacima suhozida i gromača, podijeljenih u više paralelnih redova, unutar kojih su gromače smještene na podjednakim udaljenostima koje odgovaraju rimskom actusu (cca. 35 m). Sačuvani su u predjelu zvanom Komunal, također u neposrednoj blizini turističkog naselja Barbariga. Istra u rimsko doba, a svakako i Vodnjan, punim pravom doživljava napredak u političkom, administrativnom, socijalnom i prvenstveno ekonomskom pogledu.
Razvoj poljoprivrede u to doba potvrđen nam je ne samo povijesnim izvorima rimskih pisaca, već na to ukazuju i brojni materijalni ostaci bogatih rimskih vila koje su smještene unutar pulskog agera. Te su građevine ciljano smještene većinom na zapadnoj istarskoj obali koja je puno pristupačnija i direktno se nadovezuje na trgovinu koja se u rimsko doba prvenstveno odvijala morem. Tako su na početku prošlog stoljeća pronađene građevine na širem području Barbarige, i one na području Velika Šaraja, nedaleko Peroja, čiji ostaci ukazuju na proizvodnju maslinovog ulja, a možda i vina. U tim su vilama godinama ostali očuvani dijelovi postrojenja za proizvodnju ulja kao što je ustanovljeno u takozvanoj uljari kod Barbarige koja je nastala u I. stoljeću poslije Krista. Postepeno se širila sve do VI. stoljeća, a pronalazak čak dvadesetak tijeskova poistovjećuje ju s pravom tvornicom za proizvodnju te dragocjene tekućine. Takvu proizvodnu ulogu možemo dodijeliti i skromnim ostacima antičkih građevina koje se nalaze i u unutrašnjosti Vodnjanštine; u blizini crkve Sv. Lucije, nedaleko željezničke stanice u Vodnjanu. Da su možda slični kompleksi postojali i na području Gurana, svjedoče brojni ulomci tijesaka uklopljenih u kasnije ranokršćanske crkve.
Tko želi zamisliti kako se na primjer živjelo za razmjerno kratkotrajne ostrogotske vladavine koja je u petom stoljeću naslijedila rastepeno Zapadno rimsko carstvo, lako će se prenijeti u to doba na ovome mjestu. Rimska zgrada, zgrada iz razdoblja ranoga kršćanstva, ostrogotska zgrada, bizantska zgrada – svaku ćemo sa svim djelićima svakodnevnog života pronaći u spletu zidova i mozaika u Dragoneri, u dugo izgubljenim i ponovno nađenim biserima iz Kasiodorove niske.
Polovicom XII. stoljeća u listinama pulske crkvene provenijencije pojavljuje se, konačno, prvi pisani spomen Vodnjana: Vicus Atinianus (god. 1150.); zatim se 15. studenog 1194., XII. indikcije u ispravi o završetku spora između biskupa i porečke komune, spominje Paponis de Adignano, pa onda dalje: Basilius de Adignano (1230.-33.), villa Adignani (1303.), comune et homines Adignani (1330.) itd. Biti u aktima znači biti u svijetu, biti na povijesnoj sceni, biti pod lećom povjesničara, premda zbog velikih kronoloških praznina povijest Vodnjana nije moguće rekonstruirati u cijelosti.
No, XIII. i XIV. stoljeće bilo je doba postupnih, ali dalekosežnih povijesnih zaokreta na istarskome tlu. “Zakletve vjernosti” (tzv. fidelitas) istarskih gradova Republici sv. Marka za šest i pol, gotovo sedam stoljeća odredili su njihovu sudbinu. I vodnjanski je kòmun ušao u sferu mletačkog utjecaja i na taj se način nastojao osloboditi marginalnog životarenja u patrijarhovoj državi.
A u godini otkrića Novoga svijeta (1492.) i širenja europskih i kozmičkih uzora, vodnjanski je kòmun odlučio ponovno popisati zakone i običaje i stvoriti uvjete za što bolje funkcioniranje mnogih i sve kompleksnijih oblika života, stvoriti uvjete za gospodarski i populacijski prosperitet. Statut nastoji detaljno sagledati, propisati i staviti u funkciju kompleksne nijanse gospodarsko-pravnih odnosa, arterije, vene i kapilare vodnjanskoga mikrokozmosa, tog osebujnog, iznimnog i fascinantnog urbano-ruralnog kòmuna koji se u sivilu marginalnosti mletačke Istre isticao neobičnom vitalnošću. Na desetke statutarnih kapitula uređivali su neobično isprepleten i ponekad neobičan, čak bizaran i naoko neshvatljiv splet propisa o postupcima gotovo svakog sudionika koji je privređivao i živio od rada i proizvodnje unutar zidine kaštela i po njegovu području.
Sastavljači vodnjanskoga Statuta nizom su zakona i propisa nastojali u trgovištu stvoriti uvjete za sigurnost i zaštitu integriteta i dostojanstva ličnosti, nastojali su zaštititi pučanstvo od vrijeđanja javnoga morala i ostvariti visoku kulturu življenja i ophođenja… Četvrta knjiga Statuta sva je u znaku takvih nastojanja. Ne samo da se predviđaju kazne vješanjem ili doživotnim progonstvom za ubojice i trovače, već se zakon obara i na otimače žena, psovače, na one koji vrijeđaju sumještane udarcima ruke obaraju drugima klobuk s glave itd. Smrtna je kazna bila predviđena i za one koji su nasilno odvodili udovice i djevojke i prisiljavali ih na brak protivno njihovoj volji; raptus je za dio pridošlica možda i bio ritual, no gradski su ga savj – sukladno etosu istarske starosjedilačke kulture – s pravom smatrali kriminalnim činom. Hulitelji Boga i Djevice morali su platiti deset, a sv. Marka pet lira; za ostale je svece kazna iznosila tri lire ili, za one koji nisu mogli platiti, jedan dan proveden uza “stup srama” (berlina).
U drugoj polovici XVI. stoljeća bio ovjenčan laskavim epitetom “gospodarski razvijenog i najnapučenijega kaštela u čitavoj Istri” (castello florido e popolatissimo di tutta l’Istria). Providur Marin Malipiero, koji je te riječi naveo u izvješću Senatu god. 1583., napustio je Pulu (svoje službeno sjedište) i smjestio se u Vodnjanu – kaštelu “čvrstih zidina” i “zdrava zraka”. Time je ponovio ono što se događalo u dugome vremenskom kontinuitetu: dok se iz drugih gradskih i seoskih središta bježalo od rata, gladi, bolesti i smrti… Vodnjan je bio utočište prognanika i bjegunaca, spasonosni otok u uzburkanome i opasnom istarskome moru.
Stoljeće kasnije učinjen je još jedan korak naprijed: Senat je godine 1781. prihvatio podnesak općine Vodnjan da se u Statut unese odredba prema kojoj će doseljenik u grad dobiti “šest žurnada neobrađene zemlje” uz obvezu da je privede kulturi«. Time su vrata staroga trgovišta postala otvorena i za distriktualce dotad naseljene na općinskom ageru. Vodnjan je u tijeku čitave svoje povijesti, sve do našega doba, nastojao istodobno biti i otvoren i selektivan…
Ustroj i djelovanje institucija vodnjanskoga društva do početka XIX. stoljeća (pa i kasnije) tek će postati predmetom budućih arhivalnih studija, no i površan uvid u tu problematiku ostavlja dojam visokoga stupnja organizacije ovoga južnoistarskog mjesta. Tu se isprepliću – u službi boljitka – svjetovne i crkvene institucije i njihove kodificirane djelatnosti. Tako je, primjerice, župna crkva Sv. Jakova od tri svetice (“delle Trisiere”) bila, po tradiciji, ne samo mjesto redovitoga bogoslužja već i okupljanja Vodnjanaca u nekim iznimnim prigodama. Ispred nje je, po nekim povijesnim vrelima god. 1393. sklopljen mir s Pulom, a 1492. proglašen Statut kaštela.
Od XIII. stoljeća najvažnijom je u Vodnjanu postala kanonička crkva Sv.Blaža. Svjetovna je vlast, uz crkvenu, nastojala osigurati sredstva za život svećenika. Sačuvali su se podaci o crkvenoj desetini koju se, zbog nedostataka svećenstva, ubirali pulski kanonici. Budući da seljaci nisu plaćali dužan iznos, god. 1423. utvrđena je pogodba: od sad se crkvi plaćalo samo 3% u naturi od proizvedena vina, žita, raži, drva za ogrjev i janjadi. Osim toga stočari i vlasnici stada kojih je bilo puno u vodnjanskim selima davali su župniku prvinu (primitiae) od janjaca i sira. Osobito je značajno tzv. Bragadinova teminacija (nazvana po inkvizitoru Girolanu Bragadinu) kojom je propisano da svaka obitelj koja posjeduje zemlju i volove i stalno boravi u nekoj župi mora plaćati župniku “mozzo pšenice i ječma”; svećenici su se obvezali da će redovito obavljati svoje dužnosti. Odredbe su, dakako, vrijedile i za Vodnjan, u čijem je urbanom jezgru i u suburbiu bilo nekoliko crkava, a također i za njegovo općinsko područje.
U Vodnjanu su dva crkvena reda – konventalci i kapucini – imali svoje samostane; prve vijesti o njima potječu iz god. 1633., a posljednja iz 1806., kada su odlukom francuskih vlasti udaljeni s ovoga područja. Edukativnu, ali u prvome redu religioznu i karitativnu ulogu imale su i crkvene bratovštine kojih je u Vodnjanu bilo nekoliko (najstarija je bila ona sv. Ivana Krstitelja/S. Giovanni Battista s hospicijem i fratarskom kućom).
Poslije epidemije kuge koja je 1631. potresla ne samo Istru već i Veneciju, pa i čitavu Europu, jednako kaštel kao i njegova okolica zapali su u oskudicu, bijedu i privremenu glad. U cikluse nesreća što su se oborili na Vodnjan (i čitavu južnu Istru) valja ubrojiti i klimatske poremećaje koji kulminiraju velikim olujama god. 1649.; najplodnija polja, maslinici i vinogradi izgubili su urod. Što je bilo najgore, žiteljstvo je ostalo bez sjemena za buduću sjetvu. Mletačka je vlast u toj i sličnim prilikama bila prisiljena smanjiti fiskalne i naturalne obveze i poslati novčane priloge za kupnju žita. No, neka je davanja uporno zahtijevala unatoč krizi u kojoj su se našli Vodnjanci i ostali istarski podanici (primjerice daću na izvezenu stoku). No, Vodnjan se uvijek uspijevao oporaviti oslanjajući se na uporišne točke svoje privredne vitalnosti.
Nastojanjima mletačkih providura XVI. i XVII. stoljeća da se poboljšaju ne samo gospodarski već i zdravstveni ambijentalni i ekološki uvjeti, pridružio se god. 1774. i veoma učeni i agilni liječnik (protomedico) Ignazio Lotti koji je upozorio koparskoga podestata i kapetana da je južnoistarski način stapanja žitarica između dva kamena veoma štetan za zdravlje, jer se prašina i vapnenac miješaju s brašnom. Preporučio je stoga izgradnju mlinova na vjetar, ali i izgradnju cisterna za svakodnevnu uporabu. Štoviše, u Vodnjanu se tih godina trajno naselio i stručnjak za izradu cisterni i bunara koji se u vrelima spominje kao Ioannes Antonius Pozzolarius iz Udina, pa to nedvojbeno pokazuje da su Lottijevi savjeti imali odjeka.
Uzgoj maslina i proizvodnja ulja stoljećima su bili ne samo izvor gospodarskoga probitka Vodnjanaca već i svojevrsni simbol njihova vrhunskog umijeća u toj proizvodnoj grani. Premda je Mletačka Republika, s jedne strane, poticala proizvodnju, a s druge je gušila visokim daćama na uljne tjeskove i nastojanjem da se gotovo sva proizvodnja izveze za potrebe Grada na Lagunama, Vodnjan je uporno ustrajao u toj djelatnosti. Još od rimskih vremena kao dio pulskog agera vodnjanski teritorij proizvodio je i izvozio znatne količine ulja, a tradicija se, unatoč nepovoljnim okolnostima, nastavljala i dalje, preko dugoga mletačkog, austrijskog i talijanskog doba, gotovo do danas. Gusti nasadi maslinika prate povijest Vodnjana već preko dva tisućljeća.
Ne smije se zaboraviti da je među uobičajenim obrtima u Vodnjanu bila osobito razvijena proizvodnja tkanog platna, te izrada odjevnih predmeta. Bio je to ne samo visoki proizvodni već i umjetnički domet, jedno od obilježja etnosa starosjedilačkoga žiteljstva. Još od kasnoga srednjovjekovlja vodnjanska je vuna imala dobru prođu u Veneciji; kasnije će prerasti u značajnu trgovinu platnom od kojega su se izrađivali zasloni od sunca i odjeća za posadu na galijama. Za pranje platna koristio se pepeo koji se također izvozio, premda su probitak smanjivale visoke carine (tek god. 1445. mletačka je vlada znatno reducirala pristojbu na vodnjanski pepeo).
Vodnjanskoj je općini pripadala luka Marichio (ili Mariccio, Marić), u kojoj se ukrcavala roba za tržišta prekomorske metropole, no zbog velike količine hrastovih trupaca i gorivoga drva Senat joj je, na pulskome teritoriju dodijelio još tri ukrcavališta – carregadora: Portissuol, Murazzo i Vallbandon. U njima su – prema nekim svjedočanstvima – često pristajali trabakuli, bragoci i druge barke.
Za povijest istarskih šuma, pa i onih na području Vodnjana, vezana je najteža radna obaveza u mletačkoj Istri, tzv. carratada/karatada – prijevoz hrastovih trupaca (namijenjenih Arsenalu u Veneciji) od mjesta sječe do ukrcavališta na morskoj obali. Doduše, god. 1445., odlukom Senata, vodnjanski su posjednici volovskih zaprega bili izuzeti od karatade, kako bi se, stoji u dukalu, još više mogli posvetiti radu na polju i uzgoju stoke. Na žalost ta je povlastica kasnije ukinuta, pa su i vodnjanski seljaci stavljani na liste prigodom “bacanja karatade”.
No, potkraj XVI. i početkom XVII. stoljeća ratna se opasnost nadvila i nad Istrom, Uskoci – iza kojih je stajala Austrija započinjući time otvorenu “borbu za dominaciju nad “Mletačkim zaljevom” (Colfo ili Golfo, kako se nazivao u političkoj familijaristici Prejasne!) – napadali su ne samo lađe na moru i primorska mjesta već i unutrašnjost mletačke Istre. I Vodnjan se počeo naoružavati i pripremati za obranu: god. 1589. općina se obratila Senatu za pomoć u oružju, a od 1600. povećala je broj lokalnih cernida, iako je tih godina seosko područje teško stradalo od hladnoća i oluja (propadale su berbe maslina i grožđa, zakasnile sjetve…), pa je seljačko žiteljstvo više brinulo o gladi koja je zavladala negoli o vježbanju gađanja iz arkebuza i petriera (malih topova). Unatoč tome, kapetan cernida uspio je okupiti oko 600 muškaraca i pripremiti ih za obranu Vodnjana.
Naseljavanje hrvatskih kolonista i dobjeglica na područje vodnjanskoga kòmuna i njihov ulazak u sam kaštel/trgovište u jednome su razdoblju etničke tranzicije stvorili i mali kulturno-glagoljaški nukleus. Svjedoči o tome niz sačuvanih upisa glagoljicom u mistične knjige krštenih XVI. stoljeća. Kapelan Matij Sladić upisivao je čin krštenja djece Vodnjanaca hrvatskoga kulturnoga kruga u godinama 1566., 1567. i 1569., a pop glagoljaš Matij Sinožić god. 1578.
Vodnjan i Vodnjanština u povijesnim su zbivanjima slijedili sudbinu ostale (u prvome redu mletačke) Istre. Zbivanja su slijedila svoj neizbježan tijek… Campoformijskim mirom (1797.) ugasilo se državno tijelo stare Serenissime, a u Vodnjan su ušle austrijske trupe. Na podestatovu je stolicu sjelo petnaest građanskih sudaca koji su činili privremeno sudsko vijeće. Prvi veljače 1800. Vodnjan je pridružen Puli, a u nekadašnjem trgovištu s autonomnom vlašću ostao je tek običan ured u čiji su djelokrug spadali akti koje je valjalo riješiti po hitnome postupku.
Potkraj 1805. Vodnjan su okupirali Francuzi, a godine koje su uslijedile bile su popraćene neprestanim političkim i administrativnim promjenama. Godinu dana kasnije i Vodnjan se, pretvoren u sjedište drugoga kantona rovinjskoga distrikta, našao u novoj Napoleonovoj državnoj tvorevini – “Kraljevini Italiji” (Regno d’Italia), dok je bečkim mirom 1809. ušao u “Ilirske pokrajine” francuskoga Carstva.
Povratak Austrije 1813. popraćen je vrlo oštrim prosvjedima i otporom Vodnjanaca koji su, oslobodivši se francuskih okupacijskih tereta i obveza, bili opterećeni i teško podnošljivim fiskalnim nametima i radnim pritiscima novih vlastodržaca.
Povoljne uvjete života u urbanom habitatu trgovišta i na njegovu prostranom teritoriju omogućivala je plodna zemlja koju su marljive ruke Vodnjanaca pretvorile u oranice, maslinike, vinograde…, u pašnjake pune stoke; omogućivao je procvat obrta i trgovine, blizina Pule, nove ratne luke Habsburškoga Carstva, njezina Arsenala i mnogobrojnih gradilišta na kojima je lokalna radna snaga nalazila probitačne zarade…
No, lebdjenje u povijesnome zrakoprazju (vacuum vuoto) nije moglo vječno trajati; vodnjanski urbani organizam počeo je u sebi prepoznavati nekadašnje civilizacijske sastavnice, ali se i u danim okolnostima morao usmjeriti prema nekome novom etnokulturnom, gospodarskom i populacijskom ustrojstvu, prema nekoj novoj povijesnoj mogućnosti koja će biti sretan spoj plodonosnih zasada tradicije i duha novoga doba.
Lit: “Attinianum” glasilo Grada Vodnjana br. 2/2004; 1/2005; Miroslav Bertoša “Trgovište pod staklenim zvonom” – povijesne slike Vodnjana; Marijan Jelenić “Vodnjan i okolica”.
[issuu autoFlip=true width=660 height=520 embedBackground=%23f5f5f5 backgroundColor=%23222222 documentId=121203133853-34112d0d57f1494f8bd4ef84b9cafac0 name=800_godina_zuoe_vodnjan username=zoranvodopija tag=attinianum unit=px v=2 autofliptime=6000]