Pojmovnik

Pojmovnik

Ako je pojam misao a riječ njeno sredstvo izražavanja i kada ih oboje umetnemo u razvoj ljudske komunikacije od kad nastade riječ do danas, tada je lakše sagledati namjeru ove cjeline. Judeokršćanski nazor na svijet stvorio je svoje pojmove po sadržaju, opsegu i dosegu referirani na fenomen čovjeka i njegovu sudbinu. Danas su ti pojmovi pod redukcionističkim nadzorom, postali arhaični i mnogima neshvatljivi. Ako tome pridodamo ljudsku indolentnost, nesklonost osvježavanju radne memorije onda nanovo potvrđujemo opravdanost objave ove cjeline u sklopu ovih stranica.

U odabiru pojmova prednost je dana onima koje vezujemo uz vjeru i običaje kršćana na tlu Istre. Definirani su samo pojmovi za koje smo smatrali da je to neophodno. Oni koji svojim sadržajem dokumentiraju realnost u kojoj su nastali i s kojom na ovaj način ulaze u sadašnjost. Oni koji imaju bogate slojeve značenja u kojima komuniciraju poruke prošlosti ali i sadašnjosti i s kojima bi bilo poželjno ostati u vezi jer što je najbitnije promišljaju sudbinu čovjeka. Za izbirljive preostaje specijalizirana literatura. Ako naš Pojmovnik i malo osvijetli jezgro bića posjetitelja ovih stranica i uspije ga sporazumjeti sa vlastitim traganjem i znatiželjom, onda je na obostranu radost, opravdano njegovo objavljivanje.

• Advent

  Od složenice “ad-venire”, “nadoći” dolazi riječ Advent ili hrvatski Došašće. To je kršćanima vrijeme od mjesec dana prije Božića. Kroz to se vrijeme misli kako je čovječanstvo vjekovima očekivalo nekoga tko će razotkriti smisao života. Njega su proroci naviještali, ali se Isus – kako kaže Pismo – rodio “kad se napunila punina vremena”, kalendarski prije 2012. godina. S Isusovim prvim dolaskom nisu riješeni problemi ljudi koji dolaze u život u vremenu, pa se svake godine iznova slavi Advent ili Došašće, čime se želi obznaniti kako je On potreban svakome, u svim životnim okolnostima. To je mistični dolaženje Kristovovo uvijek i k svima. Advent je pun lijepih, simboličnih običaja, kao što su: mise zornice, kićenje kuća vijencima, vijencem sa četiri svijeće, darivanje siromaha, kiućenje bora, pravljenje jaslica, vraćanje dugova, pomirenje, čišćenje savjesti napuštanjem grijeha. Advent je vrijeme opće čišćenja i obnove, označeno trijeznošću, bez ispraznih zabava.

• Agnostik

  Pojam dolazi od grčke riječi agnostos – nespoznat. U stvari filozofsko idealističko učenje o nemogućnosti objektivne spoznaje. Pristalice se takvog mišljenja nazivaju agnosticima, odnosno nauka agnosticizam. Obično se agnostikom naziva čovjeka koji nije siguran u postojanje Boga, niti ga niječe, niti ga prihvaća.

• Agonija

  Grčki agon ima vše značenja: napor, stah, smrtni strah, borba sa smrću, agonija – stanje umiranja, na samrti. Stanje koje u svakom humanom čovjeku izaziva suosjećanje s umirućim. U kršćanstvu umiranje ima posebno značenje, kao što je bilo ono Isusovo na križu ili kršćanskih mučenika. U Srednjem vijeku postojale su bratovštine dobre smrti. Kad se čulo da netko umire, bratimi su se na glas zvona okupili u crkvi i molili tzv. agoniju. Bila je to u stvari vrlo razvijena terminalna skrb. Umirući je znao da nije sam, ni napušten. Bolesniku je svećenik nosio utjehu vjere, sakramente umirućih: ispovijed, pričest i pomazanje. Još se po nekim crkvama čuvaju statuti i znakovi bratovština dobre smrti.

• Alba

  Alba od latinskog albis – bijel, je bijela duga haljina kakvu su nosili rimski građani. Svećenik je u početku obučen kao građanin, a ostala je kao liturgijsko ruho do danas. Bijela haljina svećenika podsjeća da je odijeljen od svijeta. zadržala se do danas. Takvu su bijelu haljinu oblačili i novokrštenici. Nosili su je osam dana, do blagdana Malog uskrsa ili Bijele nedjelje. Podsjećala ih je na milosno odijelo kojim je obučena njihova duša. I danas se na krštenika stavlja simbolična bijela haljinica.

• Alegorija

  Grčki allegoreo – znači govoriti slikovito. U umjetnosti se alegorijski izražavalo slikama ili kipovima. Alegorijski se govor smatra umjetnošću. Napr.: U lažima su kratke noge. Veliki se govornici služe alegorijama. Alegorija dosiže mnogo dulje i učinkovitije nego li direktan govor. Sveto Pismo, kao u svakom pogledu naj knjiga, sva je alegorijski pisana i dosiže sve ljude svih vremena. I Kristovi su govori alegorijski i nepotrošivi, čak važeći i kad se izmijene civilizacijske norme ponašanja.

• Aleluja

  Aleluja od hebrejskog alelujah, znači slaviti Boga.U bogoslužju je čest usklik jer je bogoslužje, prije svega zahvaljivanje Bogu. Na neki je posebni način to usklik vazmenog vremena kad se divimo kako je Bog uskrsnuo Isusa od mrtvih.

• Amen

  Amen je hebrejska riječ i zadržana je mnogim jezicima. Najčešće prevodi tako budi, tako je ili jednostavno da kao što upotrebljava i sv. Pavao kad amen prevodi kao naì. Tim se usklikom završavaju sve liturgijske molitve. A izražava s slaganje i pristajanje uz nešto ili nekoga, izraz je sigurnosti. Isus nekada naglašujući važnost svoje poruke počinje ponavljanjem riječi Amen: zaista, zaista vam kažem. Božji Amen ljudima je Isus Krist kojim potvrđuje ljubav prema čovjeku. Čovjekov je Amen Bogu, potpuna pripadnost njemu.

• Anđeo

  Pojam je od grčkog ággelos – vjesnik. Anđeli su duhovna, nevidljiva bića koja služe Bogu. Biblija ih razlikuje po službi i gradaciji, slikovito kao “nebesku vojsku”. Od VI. st. se razlikuju tri reda anđela: Serafini, Gospodstva i Vlasti. Poimence su osobito poznata tri anđela: Mihovil, Gabrijel i Rafael. Anđeli su zaštitnici pojedinih ljudi, anđeli čuvari. Mons. Giuseppe Del Ton, poznati vatikanski djelatnik, napisao je knjigu “O anđelima” u kojoj tvrdi da anđeli upravljaju nebeskim tijelima i da svaki narod ima svog anđela tzv. etnarha. Anđeli su duhovna, nevidljiva bića. Prikazuju ih sa krilima, tj. u životom drugačijim od čovječjega.

  Racionalisti sumnjaju u postojanje anđela, ali je Biblija puna izvještaja o njima. Isusov život počinje navještenjem anđela Gabrijela, Isusa tješi anđeo na samrti, stoji na Isusovom praznom grobu, prate ga na uzašašću. Isus više puta govori o anđelima, čak i na sudnjem danu.

• Anglikanac

  Staro ime za Englesku je Anglija. Tamo je dogodio vjerski rascjep. Kralj Henrik VIII. je bio gorljivi vjernik. Razumio je što katolička vjera znači za napredak ljudi i kraljevstva. Papa ga je nazivao fidei defensor – braniteljem vjere.Kad je došao u poteškoće sa svojom ženom Katarinom Aragonskom koja mu je rodila samo kćerku, ne nasljednika, uze drugu Anu Bolin, nadajući se da će ga Papa razumijeti i olako poništiti njegov prvi brak, ali Papa nema vlasti poništiti valjano sklopljni brak. Kralj Henrik VIII. se trada naljutio, papa Klement VII. ga je 1533. isključio iz Crkve, a on je napustio Katoličku crkvu proglasivši sebe i vjerskim poglavarom Engleske crkve i mijenjao je šest žena u želji da dobije nasljednika. Surađivao je s protestantima, iako ih nije dopuštao u Engleskoj, i tako je nastala Anglikanska crkva. Progonio je redovnike i kršćane koji se nisu odvojili od Rima. Pripadnik anglikanske crkve zove se anglikanac. Danas ima oko 40 milijuna anglikanaca odijeljenih od Katoličke crkve kao što su odijeljeni pravoslavci i protestanti. Pošto su svi kršteni, i imaju mnogo toga zajedničkoga, danas se mnogo radi na ujedinjenju svih krštenih, pokret poznat kao ekumenizam, i vrlo važan u svijetu globalizacije.

• Antifona

  Antifoneo grčki znači odgovaram, izmjenično pjevanje. U crkvenom pjevanju je antifona zapjev prvog stiha, našto prisutni odgovaraju. To je ujedno i intonacija, muzički modus po kojem se pjevaju psalmi. I na kraju se pjeva antifona kao zaključak jedne pjesme. Obično se svaki psalam pjeva po drugoj melodiji, pa je antifona uvijek nova i stanovita dinamičnost i svježina u pjevanju.

• Antipendij

  Antipendij po sebi znači visjeti naprijed. Pojam je vezan uz oltar.Bilo da je oltar kao stol ili sarkofag, sprijeda je imao bogato izrađen “zastor” antpendij. Nekad je vezen od platna, nekad je izrađen reljefno sa prikazom svetaca ili biblijskih motiva. Nekada je izrađen od drva i oslikan. A u novije vrijeme kad se oltari izrađuju od mramora, antipendij ima dragocjene raznobojne mramorne intarzije, često ukrašen sa reljefima poput dragocjenog sarkofaga.

• Apostol

  Grčki apostellõ znači šaljem. Otuda ime dvanaest Isusovih apostola koje odabra kao svoje izaslanike, vjerovjesnike, propovjednike. Prema drevnim običajima poslaniku pripada ista čast kao i onome koji ga šalje. Isus je htio da se umnogostruči njegova poruka i izabire dvanestoricu. Od dvanaest izraleskih plemena nastao je narod, a po dvanaestorici apostola nastat će novi Izrael, novi vjernički narod, Crkva. Apostoli su svjedočili Isusa, postali temelj Crkve. Njihova će se služba po njihovim nasljednicima protezati kroz tisućljeća. Imena su dvanaest apostola: Petar, Jakov, Ivan, Andrija, Filip, Bartolomej, Matej, Toma, Jakov Alfejev, Tadej, Šimun i Juda, s izuzetkom Pavla koji je apostolom postao nakon Kristove smrti i uskrsnuća i bit će u neku ruku preteča svim budućim rukopoloženim vjerovjesnicima.

• Apostolski Nuncij

  Nuncij znači glasnik. Dok je apostole pozvao osobno Isus, nuncije šalje rimski biskup, Papa. U zemljama koje imaju uređene odose sa Svetom Stolicom, nuncij je Papin izaslanik da rješava sva društvena pitanja Crkve u odnosnoj državi. Nuncij je u posebnoj vezi sa biskupima, sudjeluje na njihovim sjednicama i prati život ondašnji Crkve, pogotovo u današnjem demokratskom, laičkom svijetu gdje su kršćani često vrlo izloženi.

• Apotolsko vjerovanje

  Vjerovanje je obrazac koji sadrži bitne članke katoličke vjere. Iskreni ga vjernici znaju napamet. Postoji više Vjerovanja, ali su najpoznatija: Apostolsko i Nicejsko vjerovanje. Za Apostolsko se smatra da potječe od samih apostola, zapisano oko 150. godine. A Nicejsko je nastalo na saboru u Niceji 325. godine, i nešto je opširnije jer tumači neke stavke. Nicejsko je uvedeno u liturgiju i vjernici ga recitiraju ili pjevaju kao himan svake nedjelje i blagdana.

• Apstinencija

  Riječ dolazi od latinskog abstinere – uzdržati se.To je gospodarenje sobom i moć suzdržati se od koječega: alkohola, jela, pića, zabave, plesa u adventsko i korizmeno vrijeme, danas od Interneta, televizije i poplave reklama i filmova. Ali u nekom posebnom smislu apstinencija je uzdržavanje od seksualnih čina zbog nekog uzvišenog cilja, kao što su nauka, jačanje bračne ljubavi na duhovnom planu, ili pak onih koji imaju karizmu života u celibatu i i službi su nebrojenih ljudi.

• Askeza

  Grčki askezis – vježba, je odricanje od mnogih inače dozvoljenih stvari, obuzdavanje požuda, uvijek zbog viših ciljeva, jačanja volje i karaktera, zbog vježbanja u vrlinama. Ima asketa i isposnika koji se odriču svih užitaka u životu za pokoru osobnih ili tuđih grijeha. Ima posebna nauka Ascetika koja se bavi askezom. Askete su zadivili ljude oko sebe i potakli na pravedniji i umjereniji život za razliku od onih koji si sve dozvoljavaju i bez obzira na druge.

• Ateist

  Grčke riječi a-theos doslovno znače ne – Bog. Ateisti otvoreno govore da ne vjeruju u Boga i da ne postoji. Zanimljivo kako II. vatikanski koncil obrazlaže ateizam suodgovornošću vjernika. Magijskom, nezrelom, ili čak iskrivljenom vjerom, najčešće se uzrokuje ateizam. Ipak kada se razgovara sa ateistima vrlo je rijetko naći čovjeka sigurna u nepostojanje Boga. Najčešće se vidi kako oni vjeruju, ali na drugačiji način. Tek se pod pritiskom propagande u novije vrijeme bio razmahao tzv. militantni ateizam s ciljem da se svim sredstvima iskorijeni svako vjerovanje u Boga. Ali se militantni ateizam urušio pred vlastitim besmislom. Danas je više prisutan tzv. praktični ateizam, tj. način života u bučnom i hedonističkom svijetu kao da Boga nema. Ali ipak razgovor s tim ljudima iznenađuje u pozitivnom smislu, pa se fenomen ateizma tek mora izučiti. Ono što se izražava riječju ateista, hrvatski se kaže bezbožnik. U Pismima se bezbožnika naziva i bezakonikom. Zakon se grčki kaže nomós što bi u našem poimanju bili zidarski instrumenti kojima zidar oblikuje kamenje za zidanje. Zakoni koji su zapisani u našoj savjesti, ili su proklamirani u Deset Božjih zapovijedi ili ih je dopunio Isus kao punina zakona su sredstva kojima nas Stvoritelj ugrađuje u svoje djelo. Znači vrlo je dramatično napustiti osluškivanje savjesti i vršenje volje Božje jer se time čovjek ni u što ne ugrađuje. Može se na kraju života prepoznati kao otpad.

• Aureola

  Aureulus latinski znači zlatan. Zlatni krug oko glave sveca na slici ili kipu zove se aureola. Aureola je simbol savršenstva, odnosno svetosti.

• Autentika

  Grčki authenses znači istinit, prav, izvoran, zajamčen vjerodostojan.Autentika je ono što sa sigurnošću potvrđuje istinitost nečega.To je najčešće pečat ili za one koji nemaju pečata otisak prsta ili u naše vrijeme pismenosti, vlastoručni potpis. Ipak u nekom posebnom smislu autentike su vošteni pečati biskupa ili crkvenih dostojanstvenika kojima označuju relikvije svetaca i isprava i jamče njihovu izvornost. Bilo je slučajeva da su nesavjesni plemići u želji da privuku hodočasnike, a time pažnju i promet, izložili lažne relikvije. Onda je došla odredba Crkve da se ništa ne može izlagati javnom štovanju što svojim pečatom i dokumentom nije garantirao neki biskup.

• Balaustra

  Francuski balustrade, slično i talijanski balaustrata znači naslon, ograda stubišta i balkona. U crkvi je balaustra ograda koja dijeli svetište od crkvene lađe. U bivšem načinu pričešćivanja, balaustra je služila kao naslon na koji su se oslonili pričesnici u klečećem stavu. Balaustra je obično izrađena nizom stupića koji drže gornji vodoravni prag. Stupići su u bogatijim crkvama od dragocjenog mramora u boji, u siromašnijima od kamena. Prolaz je u svetište u sredini ili otvoren, ili zatvoren vratima od kovanog željeza. I sve ukupno čini vrlo lijep estetski dio crkvenog inventara, ali i podsjeća na negdašnju Svetinju nad svetinjama rezerviranu samo za službenike bogoslužja. Nažalost u pokoncilskoj obnovi u traženju načina smještaja oltara prema puku, mnoge su balaustre nepovratno nestale i uništene.

• Baldahin

  Talijanski baldacchino znači tkanina iz Bagdada, Baldacco gdje se prvotno proizvodilo. Danas baldahin znači svečani natkrov nad prijestoljem, krevetom ili oltarom od dragocjenog platna ili mramora. Baldahin se zove i nebo, nebnica koja se nosi na četiri lijepo izrađena štapa u svečanim crkvenim procesijama a natkriva, primjerice, Presveti Oltarski Sakrament u Tijelovskoj procesiji, relikvije, ili kip na blagdan sveca zaštitnika ili Bogorodice. Baldahin je najčešće bogato izvezen raznim motivima i simbolima, krase ga i rese na dijelovima koji padaju sa vodoravnog dijela.

• Bazilika

  Jest imenica od grčke riječi basiliké, latinski basilica, znači “kraljevska dvorana, sudnica”. Bazilikom se u staro vrijeme zovu četvrtaste zgrade za javno poslovanje- u ime cara – koje nad ulazom imaju trijem, na dnu polukružnu apsidu koja dobro odzvanja. Kršćani su svojim kraljem smatrali Krista, pa su u 4. st. dodavanjem nekih graditeljskih elemenata počeli graditi njemu u čast građevine slične kraljevskim kućama. One su bile pogodne za obavljanje bogoslužja u čast Božju, kralja kraljeva. Bazilika je obično podijeljena uzduž na tri ili pet prostora koje se zovu lađa. Svjetlo ulazi kroz prozore iznad nižih krovova, te na pročelju i iznad polukružne apside. Kasnije se bazilikom zovu crkve koje imaju povišen srednji prostor ili crkve koje imaju neku posebnost, bilo zbog starine, bilo zbog važnosti, i nazivaju se basilicae majores- veće bazilike i basilicae minores – manje bazilike. Naljepši su primjerci u nas Eufrazijeva bazilika u Poreču i Uznesenja Marijina u Puli.

• Bdijenje

  Isus je pozvao apostole da bdiju s njime prije smrtne borbe. Poručio je svima da “budu budni i bdiju” prije smrti i dolaska na sud Božji. Bdijenje se po Isusovu primjeru bilo uobičajilo kao priprema prije velikih blagdana. Bdijenje je ostalo do danas uoči Uskrsa na Veliku subotu. Dok se mrtvace držalo u kućama prije sahrane, bdijelo se uz njihovo mrtvo tijelo.

• Beatifikacija

  Beatifikacija je pravni postupak crkvenog sudišta koji se vodi za proglašenje nekoga blaženim. Postupak se u naše vrijeme otvara na prijedlog biskupa ili Biskupske konferencije. I nastavlja nakon odobrenja Kongregacije za slučajeve blaženih i svetih. Slučaj se istražuje u svim segmentima: pomoću svjedoka, istraživanjem pisanih dokumenata, štovanja, mogućih milosti ili čudesnih događaja i ozdravljenja postignutih zagovorom kandidata. Po završetku prvostupanjskog postupka koji u načelu vodi biskup, materijali se kao Positio ili stanje slučaja, zapečaćeni predaju Kongregaciji na drugostupanjsko proučavanje. Ukoliko slučaj napreduje, donosi se konačna odluka zaduženih članova kardinala. Za proglašenje blaženim traži se besprijekoran život od krštenja ili nakon obraćenja ili mučeništvo iz mržnje na vjeru, a za proglašenje svetim ili kanonizaciju, traže se čudesa koja se verificiraju posebnim vještačenjem. Neki se blaženima i svecima proglašuju relativno brzo, drugi nakon desetine godina, čak i stoljeća.

• Benediktinci

  Talijanski benedetto ili latinski benedictus znači blagoslovljen. Svetac se imenom Benedikt rodio 480. u Norci u Umbriji u Italiji. Sa studija u Rimu je pobjegao zbog raskalašenog života studenata. I ostavio je svijet. Otišao je u samoću u Subiaco gdje je sreo monaha Romana. Benedikt je upokorio tijelo, ali je osjećao velike napasti. Monasi su iz susjedstva došli k njemu i zbog svetosti pridobili ga sebe. Vidjevši nered zajednice, nakani im propisati pravila. Neki se pobuniše, čak mu metnuše otrov u čašu. Na znak križa, čaša se raspa. Osupnuti moliše ga oproštenje, ali ih noću napusti i vrati u samoću. Svojom svetošću privukao je mnoge. Živjeli su ako monasi. Nicali su novi samostani, i najglasovitiji Monte Cassino, gdje je napisao glasovito Pravilo benediktinskog reda. Red je dao mnogo svetaca, Papa i crkvenih dostojanstvenika. Red je izdržao sve progone barbara i svojim geslom “Moli i radi” udario temelje općem razvoju. Raširili se diljem svijeta. Benedikt je umro 21. ožujka 543. ali njegovi plodovi ostaju. Benediktinci su dali nemjerljiv doprinosi sveukupnoj kulturi čovječanstva. U Istri je bilo 28 samostana, uz hrvatsku obalu ukupno 137.

• Biskup

  Izvedenica je od grčke riječi epískopos – nadzornik, nadglednik. Otuda latinski episcopus i skraćeno hrvatski biskup. Biskup je nadglednik svećenika i vjernika na nekom teritoriju, pa se teritorij naziva biskupija ili dijeceza. Više biskupija sačinjavaju crkvenu pokrajinu ili metropoliju kojoj upravlja nadbiskup metropolita sa njemu podložnim biskupima. Tako je kod nas Riječka metroplija koju sačinjavaju biskupije: porečko-pulska, Riječka, Krčka i Gospićko-senjska. U početku biskupa biraju vjernici, papa ih potvrđuje. Od XII. st. biskupe imenuje papa na temelju mišljenja i svjedočanstva mjesne Crkve. Biskupi su ovisni i poslušni papi i s njime tvore “Crkvu jednu”.

• Blagoslov

  Uvijek je blagoslov zazivanje Boga u raznim potrebama i željama. Najčešće je blagoslov vezan uz razne geste, kao: polaganje ruku (znak Božje blizine), znamenovanje križem (koji podsjeća na Isusa Boga i čovjeka, sjedinjenje božanske i ljudske naravi), škropljenje blagoslovljenom vodom (voda je simbol života, rasta i razvoja), mazanje uljem (što podsjeća na pomazanje proroka i kralja koji uvijek imaju odgovornost za druge). Blagoslivljaju se osobe, vjernici u raznim prigodama, bolesnici, jelo, nabožni predmeti, kuće, radilišta, bolnice, ceste, mostovi, vozila, sve što služi čovjeku u suživotu s Bogom. Obično je svaka blagoslovna gesta popraćena određenom molitvom. Najčešće se blagoslov iskazuje izgovaranjem imena triju božanskih osoba: Oca, Sina i Duha Svetoga. U konačnici, vrhunac je blagoslova nasljedovati njih. Nekad se blagoslovna molitva završava: “Po Kristu Gospodinu našem” jer je Isus došao iz Presvetog Trojstva, za njega živio i k njemu se uskrsnućem vratio.

• Blagoslovina

  Crkva blagosivlje osobe, zgrade i predmete. Predmeti se mogu i zvati blagoslovine. U svakom se blagoslivljanju obraća Bogu i uvijek se moli da “odstupi svako uznemirivanje nečistog duha” i da svi koji se “po Božjoj volji i po Božjem zakonu posluže tim stvarima, uživaju svaku zaštitu za dušu i tijelo”. Mnogi vjernici kad kupuju nabožne predmete hoće da budu blagoslovljeni, kao: svijeće, krunice, privjesci, molitvenici, Biblija, svijeće, voda, ulje, hrana, darovi za drage osobe. Čak se blagoslivlje staje i sol za domaće životinje. Župnici su dužni svake godine obići kuće kršćana i blagosloviti ih. A u mnogo slučajeva se nakon blagoslova dogode čudesni učinci o čemu može svjedočiti svaki svećenik.

• Blagoslovljena voda

  Voda se vrlo svečano blagoslivlje dvaput godišnje: na uskrsnom bdijenju i uoči blagdana Triju kaljeva. Ona na bdijenju služi za krštenje čime svakog krštenika Isus želi sjediniti sa sobom i povećava Crkvu. Uoči Bogojavljenja voda služi za potrebe crkve i ljudi. Na ulazu u crkvu u kamenici se nalazi blagoslovljena voda. Svaka kršćanska obitelj također ima blagoslovljenu vodu, spomen na krštenje. Mnogi svetu vodu drže u malim skropionicama na ulazu u kuću ili kod kreveta, njom s križaju, škrope bolesnike, služi kod svečanog blagoslova kluće, za slučaj primanja sakramenta u kući. Tom se vodom blagoslivlju polja da budu zaštićena od nametnika i nevremena. Vodu Crkva blagoslivlje i privatno.

• Bog

  Riječ toliko puta čuvena. A možda nikad domišljena. Staroslavneski bog’, perzijski bága,bhagah, znači udio, obilje, onaj koji dijeli bogatstvo.Latinski Deus i grčki Theòs, označuje čudo, diviti se. Onako kao što roditelj dijeli bogatstvo djetetu, ili kao što se novorođenče divi roditelju, tako se čovjek osjeća pred Bogom, pa bi se možda na kraju značenje riječi Bog moglo svesti na najdraži nam pojam Otac, kako ga Isus upravo naziva u molitvi Oče naš. Bog je po svojoj biti duh, nevidljiv, na neki način dostupan samo našoj inteligenciji i volji, našem geniju. Najveći mogući uspjeh čovjeka jest biti povezan s Bogom, kako su sveci govorili: sve činiti za Boga. Bog je živ, osoba, pametan, stvoritelj, sveznajući, dobar, svemogući, svudašnji, vječan, ljubav, svet… i nikada ne možemo izgovoriti njegovu bit. Istinski je razvoj, napredak i sreća za čovjeka nasljedovati biće Božje. Činiti što bi Bog činio na mom mjestu, ne činiti što On ne bi učinio.

• Bogorodica

  Katolici na posebni način štuju Svetu Djevicu Mariju, Majku Kristovu. Nju anđeo prozva “punom milosti”. Milosti su Božji darovi. Stručnjaci su u imenu Marija pronašli oko 70 značenja. Kroz tisućljeća njoj su pridavali najljepša imena kako se nalaze u Lauretanskim litanijama. u Našem je narodu najomiljenije ime Majka Božka. Jedno je ime Bogorodica. Nakon pojave nekih krivovjerja oko Isusa, osobito Arija i njegovih sljedbenika arijevaca koji su nijekali Kristovo božanstvo, biskupi su na koncilu u Klacedonu 451. rasčistili krivovjerje, utvrdili da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek i prozvali Mariju Bogorodicom, grčki Teotokos, što je i najtočnije ime ukoliko se imenom želi iskazati njeno poslanje.

• Bolesničko pomazanje

  Isus je liječio bolesne. Ali ne na način kako su to činili karizmatici ili liječnici, nego čudesno, na riječ, jednostavnom gestom. Čudesno ozdravljenje i vraćanje mrtvih u život, značilo je da Isus ima božansku moć. Nakon uskrsnuća On naređuje apostolima da propovijedaju, polažu ruke na bolesne i mažu ih uljem. Sveti Jakov apostol izričito je oko 60. godine zapisao: “Boluje li tko među vama? Pozovite starješine crkve, oni neka mole nad bolesnikom i mažu uljem u ime Gospodnje i molitva će vjere spasiti bolesnika i Gospodin će ga pridignuti, ako je u grijehu, oprostit će mu.” Tako je od samog početka bilo u Crkvi. Svećenici su svjedoci mnogih čudesnih događaja. Sveto se ulje blagoslivlje na Veliki četvrtak u katedrali i čuva s poštovanjem za svaku potrebu.

• Božić

  Središnji i najstariji kršćanski blagdan je Uskrs. Sve što je Isus činio i govorio, na neki je način posebno zabljesnulo na dan kad je od mrtvih ustao. Oko tog događaja počela se širiti svijetom radosna vijest. Nakon toga počeli su prvi vjernici sabirati sve što se s Isusom zbilo od početka, pa je mlada Crkva sabrala život Isusov koji će uskoro zapisati četiri evanđelista. Doumljujući Isusov život, nisu mislili na kalendarski i datumski način kao što mislimo mi danas. Tako su nastali najstariji kršćanski blagdani Uskrs, Božić, Tri kralja, Duhovi. Između njih su smješteni glavni događaji Isusova života. Božić je stavljen na 25. prosinca kad dan tek počinje rasti. Pogani su taj dan svetkovali radujući se “jačanju” Sunca od kojega je sve ovisilo. Kršćani tad smještaju Isusovo rođenje jer je za njih Isus bio sve. Nakon toga su poredani drugi blagdani.

• Bratovština

  Kršćani se od početka smatraju braćom, sve imaju zajednički kao što će imati u vječnosti. Određeni se broj obitelji učlanio u tzv. bratovštinu. Članovi su se zakleli na ime jednog sveca da će biti braća u svemu. Glavni je cilj udruživanja bilo posvećenje vlastitog života i prenošenje znanja, pa su se nazivale i škole. Imali su svoj blagdan, svoju crkvu ili oltar, statut, uniformu, posebni stendard i mjesto u procesiji, upravitelja ili gastalda, blagajnika, svećenika kao duhovnika, često i zajedničku grobnicu. Bratovštine su u slučaju nesreće pomagale svoje bratime, spremale miraz, davale kredite uz male kamate. Bile su preteče mnogih tekovina modernog društva.

• Busola

  Veće su crkve iza glavnog ulaza imale odijeljen među prostor zvan busola. Crkva je bila zaštićena od vjetra, hladnoće i direktnog sunca. Ali je bila i kao upozorenje kako nemaju pristupa koji ne razumiju misterij, tj. tajne koje se u crkvi slave.

• Caritas

  Latinski caritas – ljubav, milost, milosrđe, je odlika kršćanskog čovjekoljublja. Po uzoru na Isusa koji je svima činio dobo, kršćani već u početku na svojim euharistijskim slavljima zajednički blaguju bez obzira koliko je tko mogao donijeti. Poznata je Isusova pouka o Milosrdnom Samaritancu koji se pobrinuo za putnika koji je pao među razbojnike, i o bogatašu koji Lazaru nije htio pomoći. Isus uz dobrotvornost vezuje i vječnu čovjekovu sudbinu “što ste učinili najmanjemu od njih, meni ste učinili”. U Rimu je poznata đakonska služba koja je skupljala milodare za bolesne i siromahe. U suvremenom svijetu postoji međunarodni i nacionalni, te župski Caritas za pomoć u katastrofama i svakodnevnim nevoljama.

• Crkva

  Grčka riječ ekklesia, latinski ecclesia, talijanski chiesa – znači sazvan skup, zajednica. Također grčki kyriaké oikía – znači ono što pripada Gospodinu, Gospodinova kuća, iz čega njemački naziv Kirche, engleski Church, hrvatski Crkva, a znači zajednica, koja pripada Gospodinu. “Vjerujem u Crkvu”, kako se moli u Simbolu vjere, jest uvjerenje i sigurnost kako takvi ljudi postoje. Crkvu je ustanovio Isus. Crkva se dijeli na tri dijela: Putničku, vjernici na Zemlji, Trpeću – duše u Čistilištu i Slavnu – duše u nebeskoj sreći. Jednim se imenom naziva Općinstvo svetih.Crkva ima i mnogo drugih naziva, kao: Zaručnica Kristova, Božji narod, Hram Božji, Mistično Tijelo Kristovo, Nebeska Crkva, Nebeski Jeruzalem,… sve prebogatog antropološkog i teološkog značenja i premoćno sredstvo za preobrazbu svijeta u kakvimgod se civilizacijskim uvjetima našao. Članom se Crkve postaje krštenjem i razvija do punoljetnosti po tzv. inicijacijskim sakramentima: krštenja, pričesti i krizme, i živi odgovorno i djelotvorno po sakramentima ispovijedi, vjenčanja, svećeničkog reda i bolesničkog pomazanja. Crkva, kao suživot Boga i ljudi ne prestaje nikada. Crkva je cilj pojedinca i čovječanstva.

• Crkvena lađa

  Crkveni se prostor naziva navata – lađa. Velike crkve imaju tri, čak i pet lađa. Lađom se naziva zbog toga jer podsjeća na biblijski događaj s Noom. Kad se svijet bio pokvario, Bog se javio pravednom Noi i naredio da sagradi lađu na planini. Iako je izgledalo nelogično, Noa je poslušao uz izrugivanje mnogih. Unutra je sklonio obitelj i životinje po parovima. Kad su potopne vode sve potopile, pokazala se mudrom gradnja lađe na planini jer su se mogli snabdijevati sve vrijeme dok vode nisu otkinule lađu od kopna. Slično se u grješnom svijetu poziva ljude u lađu crkve gdje se nudi zdrava nauka da se othrvaju poplavi zla.

• Časoslov

  Latinski breviarium – brevir – časoslov, je skraćeni popis molitava, psalama i čitanja koje po dužnosti svakodnevno mole svećenici, redovnici i redovnice. Dobrovoljno mole ga i mnogi laici. Koji mole Časoslov imaju na raspolaganje najljepše molitvene obrasce. Također i veliku pomoć za razumijevanje vjerskih otajstava, a stiču i rutinu za izricanje vjerskih tajni, pogotovo oni koji propovijedaju ili katehiziraju. Molitve se, po mogućnosti, govore u određeni sat, pa se naziva i Časoslov. Neki se djelovi pjevaju i daju polet duši. Kako se sat na globusu mijenja, molitva Časoslova u stvari nikada ne prestaje.

• Čistilište

  Isus je mnogo puta govorio što slijedi za čovjeka nakon smrti. o Raju i Paklu. Samo je o Paklu govorio 33 puta. O dugovima koji ostaju nakon smrti govorio je kako treba “otplatiti do posljednje pare”, pa se iz njegove nauke lako može zaključiti kako nakon smrti postoji, osim Raja i Pakla kao trajnog stanja, za pokajnike i Čistilište – Purgatorium za nadoknadu dugova za učinjena zla.

• Dekalog

  Od grčkih riječi déka i lógos, dolazi složenica Dekalog, što znači govor o deset. Misli se na govor o Deset Božjih zapovijedi koje je Bog dao Mojsiju na brdu Sinaj. Zapovijedi su bile napisane na dvije kamene ploče. Na prvoj ploči zakoni određuju odnos čovjeka i Boga, na drugoj, čovjeka prema čovjeku i stvarima. Na kamenim pločama znači na postojanom materijalu s kojeg se ne brišu. Kamen može nadživjeti čovjeka. Poruka je, Zapovijedi vrijede uvijek i za sve. Ali pravo tumačenje na kamenu je simbolični govor. Pošto su dane za sve ljude, za sva vremena, moderni tumači radije shvaćaju kako su napisane u čovjekovu savjest, u njegovu bit. I svatko već po svojoj naravi zna da se ne smije živjeti bezbožno, vrijeđati Boga, ubiti, krasti. A kad čovjek prijeđe tu granicu, nastupa rastrojenost, nezadovoljstvo, što se odražava i na tjelesno i duševno zdravlje, na obiteljski i društveni život koji se potkapa.

• Duhovi

  Isus je objavio Boga kao Oca, Sina i Duha Svetoga. Vidi Presveto trojstvo. Za sebe je rekao: “Na meni je Duh Gospodnji. Apostolima je u više navrata dao Duha Svetoga i obećao njegov dolazak. Duh Sveti je treća Božanska Osoba, a Duhovi su silazak Duha svetoga nad apostole 50.dan nakon Isusova uskrsnuća, što se ujedno smatra i rođendanom Crkve.

• Duhovne vježbe

  Općenito duhovne vježbe su svi čini kojima vježbamo svoj duhovni život. U užem smislu je povlačenje nekoliko dana iz svakodnevice s namjerom vježbanja duhovnosti. Primjer je Isus u pustinji, po njegovu uzoru kršćansko proživljavanje korizme. Posebni je uzor progresivnih duhovnih vježbi pod nadzorom duhovnog vođe utemeljio sv. Ignacije Lojolski. Njegov je model zamrziti grijeh, očistiti dušu i prionuti uz Isusa Krista. Obično se duhovne vježbe čine uz vođu s predavanjima i razmišljanjem u tišini.

• Đavao

  Grčki diábolos znači lažac. Latinski satanas – neprijatelj. U Bibliji se na više mjesta spominje Sotonu. Napastuje Joba, Isusa u pustinji. Isus proriče apostolima kako će ih Sotona rešetati. Uz pojam Sotone ili Vraga vezan je i pojam zla i grijeha. Sve se više u osobnom i društvenom životu, u raznim povijesnim okolnostima susrećemo sa stvarnošću zla, pa se mudri ljudi propitkuju: da li je zlo samo nadošli, prolazni čin, nesmotrenost ili stvarnost? Već se na prvim stranicama Biblije govori o napastovanju prvih ljudi na neposlušnost Bogu, grijeh. Iz Apokalipse sv. Ivana apostola, je razvidno kako su se oholi anđeli pobunili protiv Boga koji su odbačeni i postaju neprijatelji Bogu i ljudima, lašci, zavoditelji na zlo. Pa je zlo stvarnost koja nas privlači i ugrožava. U ikonografiji Zli se prikazuje kao Zmija, Zmaj, u srednjem vijeku karikiran iskrivljenog lica, nesimetričnih udova, rogat, dlakav, neodjeven, u šišmiš krilima, majmunskog repa, s pandžama ili papcima na rukama i nogama, često oboružan vilama, ostima. Simbolično iskazano mnogostruko ljudsko iskustvo u borbi sa Zlim. U i Očenašu se moli “izbavi nas od Zloga!”

• Đakon

  Grčki diakonós znači sluga. Od te riječi nastaje naša riječ đakon, a znači poslužitelj u bogoslužju, oko oltara. To je ujedno i jedan od stupnjeva svećeničkog reda. Svećenik će cijelog života biti poslužitelj ljudi, pogotovo što se tiče duhovnog i postignuća vječnog života. Služba đakona je ustanovljena već u vrijeme apostola. Đakoni su uz službu oltaru, pratili biskupa, skupljali milodare za siromahe, nezaposlene, propovijedali, pohađali bolesne, nosili pričest, pokapali mrtve. Za razliku od svećenika štolu, znak duhovne vlasti, umjesto oko vrata, nose preko jednog ramena. Prvi je đakon sv. Stjepan u Jeruzalemu. U Rimu je najpoznatiji sv. Lovro. U Istri sv. German, mučen u pulskoj Areni 290. Danas se u vrijeme pomanjkanja dovoljnog broja svećenika, obnavlja đakonski red. Muškarci uzornog života, na dobrom glasu, s karizmom vjere i uslužnosti, rede se za đakone i zapošljavaju dijelom ili u potpunosti u vjerskoj zajednici. Među đakonima ima mnogo mučenika i svetaca. Obično ih prikazuju s kadionicom u ruci što znači da je njihov život za okolicu i pred Bogom bio kao miomiris tamjana.

• Egzorcizam

  Kod pogana je obred s posebnim gestama i zazivima za izgon utjecaja zlih duhova. Za pogane je svako zlo djelo zloduha. U crkvenom smislu egzorcizam je svako zaklinjanje crkvenog službenika u ime Božje protiv Sotone da napusti osobe koje je opsjeo. Egzorcizam od grčkog eksorkistes znači zaklinjač. U početku su svi kršćani bili egzorcisti, kasnije u III. st. pojavili su se egzorcisti u Rimu kao posebno obdareni vjernici. Danas ej rezerviran samo od biskupa ovlaštenim svećenicima. Egzorcizam svečani ili privatni je blagoslov, nema kao sakrament učinak u sebi, pa ovisi i o svetosti egzorcista. Zbog toga Crkva dozvoljava egzorcizam samo iznimno pobožnim i svetim svećenicima. Egzorcizam se, ako nema teških razloga obavlja u crkvi ili na nekom svetom mjestu, ne pred mnoštvom. Vrši se prema Rimskom obredniku bez upotrebe lijekova ili praznovjernih predmeta. Vrši se ne samo nad krštenima, nego nad svim opsjednutima.

• Etika

  Grčki ethikos – moral je nauka o čovjekovu ponašanju. Ne o radu i proizvodnji, nego o nutarnjem stavu. Etika procjenjuje ljudsko djelovanje. Vrijednosti se procjenjuju intuitivno ili u vidu vječnosti. Već se Sokrat pitao što je krepost, što pravda? Za njega postoje objektivna moralna pravila, koja opslužuje krepost. Za razliku od Platona i sofista koji su krepost smatrali vještinom, Sokrat ju smatra umijećem biti čovjek, temeljenu na znanju. Nema kreposti ni morala bez spoznaje vrednota i ukoliko čovjek ne zna kamo usmjeriti svoj život. Krepost je ravnoteža suprotnih strasti. Kršćanstvo etici daje novu dimenziju, čovjek ima postići savršenstvo što je cilj njegove naravi. Hedonizam je pesimističko gledanje na život.

• Euharistija

  Dolazi od grčke riječi eukharistein- zahvaljivati. Isus je bio najsretniji i sav je njegov život neprekidno zahvaljivanje Bogu. I u posljednjem činu s ljudima, pred smrt, na zadnjoj večeri, zajedno sa sustolnicima zahvaljuje Bogu za život. Dok su u svim kulturama čovječanstva poznavali žrtve božanstvima ili Bogu, Isus započinje novi način žrtvovanja, sebedarjem. U svojoj neiskazanoj sreći sebe dariva Bogu, postaje živa euharistija, trajno zahvaljivanje. Tu sreću želi prenijeti na svakog čovjeka. Zato se njegov život i nauka naziva evanđelje – radost. Žrtva i darivanje novodobnog čovjeka nisu više životinje i prvi plodovi prirode, nego čovjekova sreća. I majci je veći dar razvoj i zdravlje djeteta od bilo kojeg materijalnog dara.

  Isus je, dakle, utemeljio novi, najsavršeniji način darivanja Boga čovjeku i čovjeka Bogu, euharistiju. Isus je tako živio čudesno. To je bilo njegovo poslanje. Naš narod tu stvarnost iziče i pojmom misa, od latinskog missio što znači poslanje. Čovjek je pozvan ili poslan u život da bude sretan, da svojim napretkom i srećom bude dar Bogu. Takav je život euharistija. Euharistijom ili misom se naziva i zajednički čin takvih ljudi na kojoj se sudjeluje nedjeljom i blagdanom. Čovjek je društveno biće i ima potrebu i za zajedničkim Bogoprimanjem i sebedarjem. Ivan Pavao II. kaže: “Do danas se na svijetu nije našlo ništa učinkovitije za napredak ljudi od euharistije.” Izostanak iz te prisne veze s Bogom i s braćom, III. Božja zapovijed smatra grijehom, zlom koje čovjek više sam ne može popraviti.

• Evangelizacija

  U spisima se Novog zavjeta riječ euanggelion- evanđelje i euanggelisein- evangelizirati upotrebljava nekoliko puta, a znači one koji nastavljaju širiti Isusovu nauku. Riječ euanggelion znači – radost. Svi su apostoli bili evangelizatori. Isus je donio na svijet radost jer je otkrio smisao života i smrti. Evangelizacija je, dakle, unošenje Isusove radosti u život ljudi. Danas se mnogo govori o novoj evangelizaciji ili reevangelizaciji. Ne u smislu prericanja Isusa ili njegova života, nego u smislu kako danas treba, za razliku od negdašnjeg ruralnog i mučnog života, poruku dati na novi, suvremenom čovjeku shvatljiviji način koji i danas ima velike tjeskobe. Evangelizacija se smatra najvažnijim poslom u svako vrijeme. To osobito znaju sveci koji za sobom povlače mnoštva.

• Farizej

  Isus je često dolazio u sukob sa farizejima. Grčki Psarisaioi ili hebrejski Perišajja znači odijeljeni od onih na drugoj strani koji su se nazivali sveti. Razlike počinju još iz vremena širenja helenizma koji je u židovstvo unio neovisno mišljenje i običaje bez obzira na židovko vjerovanje i tradiciju. Prvi koji se odupriješe helenizaciji bili su iz viših slojeva svećeničkih obitelji. Tako je nastao sloj različit od običnog puka zemljoradnika. U narodu su uživali ugled jer su bili pismeni i učitelji Zakona. U njima je narod vidio branitelje drevne tradicije, nacionalnosti i slobode. Isus je došao u sukob s njima govoreći izričito: “Kršite zakon Božji zbog vaših običaja.” Josip Flavije navodi da ih je u vrijeme kralja Heroda bilo oko 6000. Uvjereni da su oni jedini branitelji Zakona i običaja, podcjenjivali su druge. Isus se više protivio načinu njihova života nego li nauci. Govorio je ljudima: “Činite što vam kažu, ali ne činite što oni čine!” Danas se općenito smatra farizejima dvolične ljude koji jedno govore, drugo čine.

• Fatima

  U biskupiji Leira u Portugalu postoji selo Fatima nepoznato do 1917. kada se ondje ukazala Majka Božja troje pastira: Franji, Luciji i Hijacinti. Majka Božja traži molitvu za svršetak rata. Najavljuje još gori rat, ne budu li se ljudi obratili. Ukazanje je potvrdilo 60.000 učesnika. Hodočašća su u Fatimu postajala sve brojnija. Ondje je izgrađena crkva, s kipom Majke Božje. Prigodom krunjenja kipa 1946. bilo je 600.000 hodočasnika. Veliko svetište dalo je kraju novi razvoj poput Lourdesa uz brojna čudesa. Uz Fatimu se vezuje i famozna tajna, koja je čini se, poziv na obraćenje da ne dođu gora zla.

• Flagelanti

  Pravilo sv. Benedikta predviđa kažnjavanje monaha prestupnika bičevanjem. Bičevanje je bilo poznato i kao samokažnjavanje za grijehe. Bilo je i laika koji su nasljedovali monahe osobito za velikih nesreća da se odvrati srdžba Božja. Masovno bičevanje je poznato iz 1260. kad je pustinjak Ranieri Fasani pozvao žitelje Peruge na pokoru. Flagelanti ili bičevaoci su se organizirali u gradu i okolici. Kasnije su slično radili u mnogim gradovima i diljem Europe i združili se u bratovštine tzv. dei Battuti ili Disciplinari. Posjećivali su bolesne, zatvorene, činili pokoru za mrtve, alarmirali protiv društvenih zala kao recimo danas štrajkom glađu, brinuli se za ugrožene, podizali bolnice, bdjeli protiv krivovjerja, organizirali dobrotvorne akcije za potrebne.

• Franjevci

  Franjvce ili Franjevački red utemeljio je sv. Franjo 1208. u Asiziju. Od početka su se prozvali minores – mali pred građanima koji su se smatrali majores – velikima. Osim tri evanđeoska savjeta: čistoće, poniznosti i siromaštva, obvezali se na apsolutnu poslušnost Crkvi i posvemašnje siromaštvo i kad svojim djelima nisu mogli ništa privrijediti. U jednom gramzljivom svijetu, sličnom našem, bili su pravi šok. Odobreni su konačno Bulom pape Honorija III. 1223. Uz molitvu, njihov je zadatak: “Ne živjeti sebi, već drugima koristiti!” Takav se način života veoma brzo širio u jednom već zamornom svijetu. Prigodom smrti sv. Franje 1219. Red je već imao tisuće članova u svim državama Europe. A 1700. bilo ih je u svim katoličkim zemljama već oko 80.000. Uz franjevce se formirao i Treći franjevački red laika koji su u svijetu po njihovu uzoru htjeli živjeti skromnim životom. G. 1517. franjevci su se uz Malu braću – Opservante s pravom izbora generalnog upravitelja i držanja pečata Reda, razlikuju Konventualci, te od tada postoje dvije samostalne grane. Od 1525. najrevniji obdržavatelji Pravila reda, na poticaj Mattea Bascia formirali su ogranak Kapucina odlučnih na najstrožu disciplinu s posebnim zadatkom propovijedati obraćenje grešnika, a ime su dobili po karakterističnoj kukuljici – capuccio. Nemjerljive su zasluge franjevaca za Crkvu i svijet.

• Freske

  Od talijanske riječi fresco – svjež, nastaje pojam freska/e. To je zidna slika na svježoj žbuci. Tragovi su zidnih slika nađeni u špiljama starih tisuće godina. Slika s kršćanskom tematikom ima već u katakombama. Širenjem kršćanstva i masovnim pokrštenjem do X. st. nastaje potreba i javnog bilježenja sadržaja vjere za široke mase u vrijeme nepismenosti, pa se počelo sadržaj vjere crtati po zidovima crkava. Slike su bile podsjećaj na sadržaj i prvorazredno pedagoško sredstvo za djecu i mlade koji su se upućivali u vjerski sadržaj. Freske su se zvale Biblia pauperum – Biblija siromašnih, odnosno knjiga nepismenih. Freske su se slikale na svježoj žbuci, što je zahtijevalo spretnost, brzinu i jasan projekt. Svježa žbuka duboko je upijala boju, pa će izdržati tisuće godina. U nekim se slučajevima slikalo na suhi zid, ali se prije crtanja namakao vodom. Kod nas su poznate “Istarske freske” kojih tragova ima u još u oko 80 crkava i prvorazredna su zanimljivost

• Globalizacija

  Latinski globus znači kugla. Riječ se prvenstveno odnosi na našu zemaljsku kuglu. Nekad su ljudi živjeli u uskom pojasu. Razvojem prometnih sredstava i plovidbe, prostor je postajao sve širi. A razvojem radija, televizije i u naše doba elektroničkih medija, sve što se događa na svijetu postaje odmah spoznato. A moguće je danas putovati gotovo u bilo koji kraj svijeta. Zato se količina spoznaja, znanja, osjećaja i način razmišljanja potpuno mijenja. Ta sve intenzivnija suživljenost među ljudima, kulturama, jezicima, običajima i vjerama nazvana je globalizacijom, ili pučki “svijet malo selo”.

• Godišnjica

  Važni se događaji pamte, na godišnjicu ponovo ispunjaju dušu svojim sadržajem. Godišnjica Kristova dolaska na svijet, uskrsnuća, rođenja, završetka školovanja, početka ili završetka rata, vjenčanja, važne službe, smrti drage osobe. Sve su to prilike za procjenu, valorizaciju ili možda značajne životne odluke. Godišnjice mogu biti posebne prigode za njegovanje i usavršavanje zajedništva i poštivanja među ljudima.

• Gregorijansko pjevanje

  Pjevanje je posebni način iskazivanja osjećaja i stanja duše. Sigurno crkveno pjevanje koje se odapinjanje od zemlje prema nebu, iz vremena prema vječnosti, od stvora prema Stvoritelju, ima drugačiji ton od bilo kojeg drugoga. Jednoglasno pjevanje združuje u jedno. Već su Grci i Rimljani pjesmom odgajali mlade. A benediktinci su osobito gajili pjevanje kao međusobno suživljavanje u vidu vječnog jedinstva. Gregorijanskim se pjevanjem naziva jednoglasno pjevanje u katoličkoj Crkvi. Poznato je kako je milanski biskup sv. Ambrozije stvarao kantike i himne i upravo pjevanjem privlačio pogane u crkvu.

• Grijeh

  Grijeh je uzrok svih nevolja na svijetu. Općenito se smatra grijehom “činiti zlo pred Bogom”. Prvim se grijehom smatra neposluh prvih ljudi Bogu. Grijeh je sam odlučivati što je zlo, što dobro, biti svoj gospodar kao da nikoga nema, igrati se svojom sudbinom. Grijeh je raskid čovjeka s Bogom. Latinski se kaže peccatum, što znači otrgnut, razbijen. Zato nakon grijeha nastupa strah, osjećaj razbaštinjenosti, smrti. U gorkoj nemoći, druge se stvari uzimaju za boga, kao zlatno tele i tolike ispraznosti suvremenika. A ipak se mnogi grješnici ponose svojom nemoći, pa se smatra da između napuštenog Boga i nesretnog čovjeka stoji treći, Đavao, koji lažnim veseljem vara grješnika i još ga dublje strovaljuje u propast. Bog nikad ne napušta grješnika, pa i najokorjeliji u savjesti osjećaju promašenost svog stanja. Grijeh se može počiniti: mišlju, riječju, djelom i propustom. Katolička nauka razlikuje smrtni i laki grijeh. Tj. potpuni raskid s Bogom, ili čine koji nas polako odvajaju od Boga. Grijeh osuđuju proroci. Isus dolazi na svijet zbog grješnika, oprašta grijehe. Lijek protiv grijeha je obraćenje i kajanje. Put izlječenja je samo vjera, čežnja za istinskim povratkom k Bogu.

• Hereza

  Riječ dolazi od grčke airesis, a znači izbor, biranje. U običnom smislu znači opredjeljenje za neku filozofiju, vjeru ili politiku. U Novom zavjetu je riječ spomenuta 9 puta, znači sektu, nauku koja se tek ima dokazati. Od apostolskog vremena, pogotovo od Tertulijana, sekta znači unijeti u kršćansku vjeru nešto protivno od početnog vjerovanja Crkve. Sv. Jeronim sektašima smatra samo krivovjerce, grupe vjernika odijeljenih od Crkve zbog pogrešne vjere, a šizmaticima smatra one koji ne slušaju crkvene poglavare i odijeljeni su od Crkve.

• Hebreji

  Hebreji su narod nastao od potomaka Abrahama i Jakova, porijeklom iz Teraha u Kaldeji gdje je rođen Abrahamov otac koji se doselio u Haran, a otuda Abraham u Kanaan. U Bibliji se obično naziva bene Jišra-el – djeca Izraelova – Izrael – izabrani narod. Rimljani su ih po Judeji nazivali i Judejci iz čega riječ Židovi, kasnije Palestina. Izabrani zato što se njima Bog poslužio da objavi svim narodima namjeru o spasenju ljudi. Otpadom od Boga završili su u sužanjstvu. Njima Bog daje Deset zapovijedi, važeće za sve. Iz tog naroda dolazi Isus Krist i kršćanska civilizacija.

• Himan

  Grčki hymnos – hvalospjev, nekada hvalospjev božanstvu. U kršćanstvu himan je duhovna pjesma uzvišena sadržaja, hvalospjev Bogu, pa svecima i vjerskim otajstvima. Himni se pjevaju, zanosno kliču. Izraz vjerskog zanosa i oduševljenja. Himna je danas i službena državna pjesma u čast naciji i domovini koja je često i zakletva za uredni suživot.

• Idolatrija

  “Idol” dolazi od grčke riječi eidolon u značenju slika,prilika, kip. A grčki “latreia” znači “služba”, “štovanje”. Idolatrija je štovanje izmišljenih božanstava. Štovalo se sve što je bilo jače od čovjeka. Rimljani su, uvodeći u svoje kalendare božanstva osvojenih naroda, bili nakupili čak 32 tisuće, Grci 3,2 tisuće božanstava. Tertulijan je zapisao kako je u Rimu sve bio bog, osim pravoga Boga. Proroci su smatrali i žigosali idolatriju smatrajući je uopće najvećim zlom. To je značilo oduzeti si budućnost i predati se samo vegetiranju. Kršćanski su mučenici bili vrlo odlučni i bez straha su podnijeli mučeništvo radije nego se poklonili mrtvim idolima. Dok nam je uopće smiješno štovanje božanstava, ipak i danas ima ljudi koji umjesto čežnje za živim Bogom imaju svoje idole: novac, uživanje, provod, raskalašenost, ljepotu, popularnost, nadmoć – kojima žrtvuju svoj život.

• Istra

  Ime Istra dolazi od riječi “Hister”, a to je bilo staro ime za rijeku Dunav. Pretpostavlja se da su prvi žitelji Istre, tražeći bolje uvjete života, slijedili korito rijeke i doprli do Slavonije, a onda sve naprijed do Poluotoka po kojima se prozva Istra. Kasnije će ovdje živjeti tri istarska plemena: Histri, Japodi i Liburni, u južnoj, sjevernoj i istočnoj Istri. Zbog gusarenja i upadanja u rimsko tlo sve do Rima i Napulja, Rimljani će protiv njih pokrenuti rat i pokorit će ih ratom kod Nezakcija 177. g. prije Krista. Prema predaji, videći Histri da ne mogu nadvladati moćniju rimsku vojsku, pobili su žene, djecu, pobili se međusobno radije nego li ići u ropstvo. Na kraju se i sam kralj Epulo ubio, bacivši se na vlastiti mač. Otada miješanjem rimskog i histarskog čovjeka nastaje novi istroromanski jezik i nova povijest.

• Krmine

  Nakon sprovoda, običaj je rodbinu i susjede pozvati na tzv. krmine ili karmine. Riječ dolazi od latinske riječi “carmen” ili množina “carmina”, a znači “pjesma”. Naime, drevni je bio običaj na grobu pokojnika pjevati psalme, pjesme koje izražavaju kajanje, klanjanje i zahvalu Bogu. Nakon svake otpjevane pjesme, na grob se položio cvijet. S pokojnim se ostajalo dugo, pa se i jelo na grobu. Njegovi su najbliži smatrali da mu tako čine ugodno društvo. Eto, zato se na sprovodu pjeva, na odar donosi cvijeće, baca zemlja, a nakon sahrane, ne na grobu, nego ugodnije za stolom, zajednički blaguje. Taj je običaj drevan. Tako su činili i poganski narodi prije kršćanstva. Sve su to znakovi, kako se mrtvaca poštivalo jer nastavlja život na drugačiji način, koji je tek cilj živih. Latinski se to nazivalo “libatio”, a u mnogim su grobnicama nađeni prilozi, razni predmeti koji su se postavljali u grob u uvjerenju kako to mrtvacu služi u novom životu.

• Krstionica

  U staro vrijeme kad se krštavalo uronjavanjem, krstionica je raznih oblika: okrugla, kvadratna, sedmero, osmerokutna, u obliku križa, sagrađena pokraj crkve. Duboka oko 75 cm, silazilo se u vodu sa dvije ili tri stepenice, visine oko 20 cm. Strane su bile zatvorene pločama ili mozaicima. Još se takva krstionica i danas vidi u Poreču. Kad se u XI. st. počelo krstiti polijevanjem, krstionica se smješta unutar crkve.

• Milostinja

  Grčki eleemosine – suosjećanje, odakle naše riječi lemozina i milostinja, znači materijalna i duhovna pomoć svakome u nevolji. Biblija obvezuje djelatno pomagati potrebne. Čak se i konačni sud o čovjeku donosi na temelju pomaganja potrebnima. O tome govore svi crkveni sveti oci. To je ne samo prigodna dužnost, nego svatko je dužan svojim sposobnostima pridonositi općem dobru čime se pripada društvu. U crkvi se skuplja milostinja u vrijeme Mise koja služi za uzdržavanje crkve i za pomoć siromasima. Milostinja, stipendium- stipendij, se daje i za služenje sv. Mise. Stipendij je nekada bio sredstvo za uzdržavanje vojnika, ovdje za uzdržavanje misnika.

• Milost

  Naš se pojam milost grčki kaže kharis, latinski gratia. Tumačenje nije jednostavno. U Starom se zavjetu Bogu dragom osobom smatralo onu koja je živjela zakonito, bez krivice i ljage. I zauvijek će biti dragi ljudi koji ne krše zakone. Ali milost je dragocjenija, iznad zakona. Ona je Božji dar. Milost posjeduju ljudi koji su, spoznali Boga, njegovu ljepotu i savršenost i suobličuju se Njemu. To je njihov put bez obzira na bilo koji zakon. Tako su savršeni da im zakoni i ne trebaju, kao ni zdravom lijekovi. Milost je Božji dar zato što se bez očitovanja Boga, ili spoznaje Boga, ni ne može tako savršeno živjeti. Zato se za prve ljude kaže da su imali posvećujuću milost, zajedništvo s Bogom, i da su izgubili milost kad su se odijelili od Boga i počinili “grijeh”, raskid. Bogorodicu anđeo naziva punom milosti. Sveci su i mučenici zadivili svijet životom u milosti. Vrhunac je ljudskog života živjeti u milosti posvećujućoj. A to nije samo za odabrane. Na svakoj se svetoj misi pozdravlja jedinstvenim pozdravom:”Milost vam i mir od Boga i Oca našega i Sina njegova Isusa Krista!” Ako netko izgubi milost, moguće ju je ponovno zadobiti sakramentom Pomirenja ili Ispovijedi.

• Objava

  U svim religijama svijeta postoji neki pojam vezanosti čovjeka s Bogom, praizvorom ili Stvoriteljem svega. One religije koje je stvorio ljudski genij, pa su se ukorijenile i prenosile kroz tisućljeća, nazivamo naravnom religijom. Ali postoji židovska religija, odnosno vjera, na koju se onda nadovezuje kršćanska, koja se ne temelji na ljudskom geniju, nego na djelima Božjim po kojima se On saopćio čovjeku ili objavio. Bog se čovjeku objavljuje na mnogo načina: stvaranjem svijeta, u savjesti, preko proroka i svetih ljudi, preko čudesnih zahvata u povijest, a punina Božje objave je Isus Krist. Objava se latinski kaže re-velatio, što znači maknuti zastor. Kao što se glumac pokaže na pozornici odmicanjem zastora, tako se Bog objavio u povijesti, radeći djela koja su ga razotkrila. Bog objavljuje sebe kao otac djetetu da ga nasljedujemo. Božju objavu u svijetu danas čuva i prenosi Crkva.

• Odgoj

  Odgoj je umjetnost da se od djeteta stvori čovjeka. Neki pojam odgoja izvode iz latinskog educare – podizati, hraniti, oblikovati, podučiti. Drugi iz pojma educere – izvući van, staviti na vidjelo što je skriveno. Sve izrazi kojima se dočarava umijeće odgoja. Odgoj je dualističko zbivanje između odgojitelja i odgajanika. Odgoj je uravnoteženi intelektualni i moralni razvoj za nastanak osobnosti i postizanje smisla života. Odgojiti znači, kaže Benedikt XVI., “naučiti razlikovati zlo i dobro i osposobiti kad odgajanik slobodno djeluje uvijek činiti dobro, nikad zlo”. Neke materijalistička i pozitivistička mišljenja pogrešno zastupaju da odgojitelj treba prepustiti dijete slobodnom razvoju u prilagodbi sredini što stvarnost demantira. Čovjek ne može biti zatvoren samo u sadašnji trenutak, jer postoje veće vrijednosti: besmrtne duše i duha, slobodne volje, savjesti i morala, zov na sreću i suživot sa savršenim Bogom. U tom smislu postoji i samoodgoj koji traje čitav život.

• Oltar

  Oltar je izvedenica od latinskih riječi altus i ara, a znači visok i žrtvenik. U naravi je čovjeka biti savršenijim. Tu nutarnju potrebu izražavao je prinošenjem dara ili žrtve Savršenom biću, odnosno Bogu. Zato je podizao podvišiće i na njima prinosio darove. Biblijski izvještaj govori kako su to činili već prvi ljudi nakon gubitka milosti, pa kasnije sve do danas na kršćanskim oltarima. Nekad se prinosilo Bogu prvine, prve plodove zemlje, plodove usjeva, ili prvine lova i stada. Čak se u nekim slučajevima prinosilo i prvorođeno dijete. Zato ni za Abrahama nije to bilo neobično prinijeti sina Izaka. Svaki zdrav čovjek osjeća dug prema Bogu i prinosi svoje darove. Isus Krist je umjesto predmeta, zasnovao novi oblik žrtve, prinos sebe Bogu, što se smatra najsavršenijom žrtvom. A to znači, zapravo, sebe graditi prema slici Božjoj i gospodariti sobom za razliku do bezboštva i raspojasanog života.

• Savjest

  Savjest je prema jednoj definiciji: Božji glas u čovjeku. Savjest, mnogo znakovitije zvuči latinski con- scientia, a con-scire znači s nekim znati. Taj netko tko zna više je Bog. Kao što iskusni liječnik vodi mladog liječnika koji još stječe znanje i iskustvo, tako Bog vodi čovjeka: kad radimo u skladu s voljom Božjom, osjećamo radost, što je u biti Božje radovanje. Kad činimo zlo, osjećamo tugu, što je u biti Božja tuga. Bog nas tako po savjesti vodi, ostavljajući nam slobodu kao njegov najveći dar. Savjest je jezgro čovjekovo, svetište. Ispit savjesti je trenutak osobnog susreta s Bogom “oči u oči”. Čovjek se pita: jesam li danas bio vjeran Bogu? Ako jesam, živim zdravo. Ako nisam, imam težinu nečiste savjesti koja se manifestira na raspoloženje, a često puta uzrokuje organske bolesti. Moderna medicina čak tvrdi da je 75% svih bolesti posljedica nečiste savjesti.

• Vječni život

  Čovjek želi živjeti, uspijevati, biti zdrav, ljubljen, sretan. Kao da je upućen nekom cestom bez kraja. A kad nadođu teškoće, nada se sve nadići i nastaviti. Sav se život pretvara u neki zov. Svi narodi u svim kulturama vjeruju u život nakon smrti, u vječno čovjekovo postojanje što dokazuju pogrebni običaji, arheologija, pa i sveukupna kultura. “Bez nade u vječni život, život postaje apsurdan” (Benedikt XVI). Postoje i vrlo precizne spoznaje vječnog života, o čemu govore velike ličnosti čovječanstva: Job, Mojsije, Abraham, David, proroci, pa mnoštva ljudi sve do naših dana. Ipak kada je riječ o vječnome životu posebno mjesto pripada Isusu Kristu. On govori kao nitko o čovjekovu dostojanstvu koje se proteže na vječnost. Govori o sudu, o plaći za dobro i kazni za zlo, izričito govori o vječnome životu i o uskrsnuću. O mogućim stanjima nakon uskrsnuća. o vječnoj sreći ili nesreći. I sam je uskrsnuo da i djelom potvrdi ono što je naučavao. Ništa nije za zdravlje i razvoj ljudi i civilizacije danas tako neophodno kao što je probuditi u ljudi svijest o vječnom životu. Materijalizam i s njime hedonizam je najdublje ropstvo koje je čovječanstvo ikad iskusilo.

• Vjera

  Vjera je prihvaćanje neke objavljene istine i bez uvida inteligencije. To je prema definiciji “nadnaravna krepost, kojom, potpomognuti Božjom milošću vjerujemo kao istinitu od Boga objavljenu, ne shvatljivu svjetlom naravnog razuma, nego zbog objave Boga koji ne može varati ni biti prevaren”. A apostol Pavao kaže “vjera je posjedovanje budućih dobara, dokaz stvari koje ne vidimo”. I dalje “vjera je dar Božji.” “Živa vjera” je spojena s ljubavlju prema Bogu. Pravi razlog vjere je autoritet Božji. Boga se i ne može dobro spoznati bez objave. Vejra se kao početak ulijeva u dušu krštenjem. Grijesi protiv vjere su krivovjerje, nevjera i otpad od vjere. Gubitak vjere je moralni nered. Obaveza je vjernika razvijati vjeru.

• Vodnjan

  Ime Vodnjan je rimski naziv star 2035 godina. Najvjerojatnije dolazi od imena “Attinius”. Nakon rimskog osvajanja Istre, najzaslužniji vojnici za nagradu dobivaju zemlju. Oni će izgraditi sebi raskošne vile, a sa robovima će pokrenuti poljodjelstvo i industriju. Pretpostavlja se da je nakon bitke za Nezakcij, neki Attinius dobio područje Vodnjanštine. Otuda drevno ime “Attinianum”, pa kasnije “Adignanum”, od čega talijanska izvedenica “Dignano” a hrvatska, od “idem u (vo) Dignan”, Vodnjan.

• Zadušnica

  Vrlo je stari običaj molitvama rodbine i prijatelja zagovarati duše pokojnih što je prihvatila i Crkva. Prati molitvom dopremanje mrtvog tijela od kuće do kapele ili crkve i od crkve do groblja. Prema crkvenom zakonu sve se krštene umrle nosi u crkvu ukoliko nema opravdanih razloga. Time se iskazuje najviša počast pokojnome. Ne unose se nekršteni i oni koji su se izjasnili protiv vjere.