Prva žena Istre u postupku za proglašenje svetom
Službenica Božja Ana Tarsilla Osti redovnica, rođena je u Puli 6. prosinca 1895. u obitelji Host-Ivešić. Otac je bio privatni krojač, majka Marija Maraspin domaćica. Na krštenju je dobila ime Ana. Živjela je s još 4 sestre i dva brata. Od malena se žalostila zbog svojih dječjih propusta. Roditelje je opominjala kad su se ljutili na djecu. Voljela je učenje. Nesebično pomaže vršnjakinjama u učenju. Željela je studirati ali joj siromašne prilike obitelji ne dozvoljavaju. Često se zadržavala na izlogu knjiga. Nakon završenog petog razreda radi sa sestrom u krojačnici. Pričestila se u pulskoj katedrali. Kasnije će zapisati: “O kako osjeća Isusa!” U mladosti ga žarko ljubi i posve mu pripada.
Godine 1915. evakuirani su. Po povratku još im je teže. U jedanaestoj godini gubi dva brata i sestru. Nesebično dvori Zairu. Žive od očeve krojačnice. Ana je prava ljepotica. Često je salijeću muške oči. Momci je slijede ulicom. Zaljubljuje se u nju poštanski činovnik rodom iz Napulja. Tražeći priliku da joj bude što bliže, postaje njihov podstanar. Kad je premješten u Rovinj, stvari ostavlja kod njih. Ana ne osjeća brak svojim pozivom. Sve povjerava Isusu. Kad se mladić vratio nezainteresiran i preuzeo stvari, smatra to osobitom Božjom pomoći.
Još je u četvrtom razredu na vjeroučiteljevo pitanje: “Tko bi želio vršiti evanđeoske savjete?” baš ona digla ruku. Mnogo je puta osjetila želju postati časnom sestrom, ali nije znala kako. Jednom u katedrali upita neku pobožnu staricu: “Htjela bih biti časna sestra. Kome da se obratim?” “Javi se časnim sestrama Presvetih Srdaca Isusa i Marije”, reče joj starica. Časne su je lijepo primile. Radosna je. S 28 godina, 1925. oblači redovničko odijelo.
Živi s 30 redovnica. Sprema se za bolničarku. Nakon pripreme dodijeljena je Mornaričkoj bolnici u Puli. U bolesnicima gleda i dvori Isusa. Pred njima je sva radosna kao pred svetohraništem. Brine se za njihovo tijelo i za dušu. Potiče ih na ispovijed i pričest da nađu mir duše. Podsjeća ih na blagdane. “Jednog sam jutra osjetila takvu sreću u bolnici i mislila sam da ću umrijeti”, zapisat će kasnije.
U istoj bolnici ostat će u službi 20 godina. To su godine velikih žrtava, samozataje i ljubavi. Bdije nad sestrama koje su u noćnoj službi i određenoj opasnosti. Rado joj se povjeravaju. Nastoji da nitko ne umre bez sakramenata. Ili je uz bolesnike ili u kapelici. Sate i sate provodi nepomična pred svetohraništem. Sva je uronjena u viđenja i mistične doživljaje. “Noćni su sati bili kao u raju, sati provedeni u crkvici.” Prekorava se samo što je zbog šivanja antipendija manje bila u crkvi.
Posebno štuje Isusa patnika. Čini velike pokore u nadoknadu za grijehe. Nosi cilicij, mučilo oko bokova. Na poklade 1931. žarko želi umrijeti iz sućuti prema raspetome Isusu kojega se toliko vrijeđa. Ali začuje glas: “Ne možeš još umrijeti jer mi trebaš.” Bolesnici joj se preporučuju u molitve. I poneki, na opće čuđenje, ozdravljaju. “Milosti sam uvijek tražila pred Presvetim. Gospodin me gledao i bila sam svjesna da ću dobiti pomoć.”
Bila je vrlo pobožna dušama pokojnih. Predvidjela je smrt određenih osoba. Nakon smrti ukazalo joj se više duša. Vidjela je kako je u Rimu umrla njihova pulska starješina. Često je proživljavala smrtnu borbu umirućih. Sebe je nudila Bogu za umiruće. Gospodin joj je stajao s desna. Iscrpljena odlazi u kapelu na molitvu. Jednom je anđeo dotakne štapom i sva iscrpljenost nestade.
Čini velike pokore za obraćenje svojih koji nisu praktični vjernici. Majka joj se poče odjednom često pričešćivati i umre pobožno 1929. I otac se polako vratio vjeri i pobožno umro u Genovi 1944. Sestra je Tarsilla 1931. predvidjela rat. God. 1941., kad je rat već bjesnio, ukazao joj se u molitvi Isus i reče: “Vama se neće ništa dogoditi.” Doista se sestrama ništa nije dogodilo u groznom bombardiranju Pule u kojoj je grad bio jako uništen. Za vrijeme uzbuna i bombardiranja ostaje čudesno mirna. Hrabri sestre i bolesnike. Kroz kišu bombi prati sestre i bolesnike u sklonište. Doista se ni sestrama ni osoblju ništa nije dogodilo. Od bolnice je bila srušena samo karantena i kapela. Nakon rata sestre odlaze u Italiju prema savjetu biskupa Radossija.
Sestra je Tarsilla u Rim stigla 22. kolovoza 1945. Teško se rastala s Pulom. Dana 2. listopada raspoređena je u mjesto Tanciano kod Chiettija. Dvije godine vodi skupinu dobrovoljnih gospođa koje po kućama njeguju stare i bolesne. Zatim je deset godina (1948.-1958.) starješina časnih sestara koje drže civilnu bolnicu u mjestu Piedemonte kod Caserte. Vrlo je cijenjena. Stvarnu ljubav prema ljudima smatra plodom djevičanskih zavjeta.
U svojoj je sobi proživljavala velike duševne borbe. “Koliko sam borbe imala s tom životinjom”, reče jednom poglavarici. Bolesti su se polako skupile. Imala je strašne tegobe sa želucem, čir, artritis. Sve podnosi sa smiješkom. Od početka 1958. zdravstveno joj se stanje naglo pogoršalo. Blagajnu bolnice uredno predaje nasljednici. Na misi se 27. kolovoza osjeća kao izvan tijela. Vraćajući se iz grada padne na stubištu. I više se neće dignuti. Intenzivno liječenje kod brata u Napulju nije pomoglo. Ostaje zgrčena na ležaljci. “Sjedinjena sam s Isusom”, bio je najčešći odgovor na upite sestara.
Na blagdan sv. Stjepana dolaze joj u posjet braća Hektor i Lino. Zahvaljuje im za trošak liječenja i za brigu. Priznaje im otvoreno da je zabrinuta za njihovo vječno spasenje. Zatim ih moli neka je ostave samu jer želi umrijeti. U 20,30 umre bez posebnih teškoća, u 63. godini života i 33. godini redovničkih zavjeta. Pokopana je 28. prosinca 1958.
Grob joj stalno kite svježim cvijećem. Mnoštva ljudi traže njene slike i posjećuju grob. Mnogi javljaju primljene milosti i ozdravljenja. Na Kongregaciji u Rimu za kauze svetih vodi se postupak o proglašenju blaženom i svetom. Istra bi u njoj mogla dobiti prvu ženu službeno proglašenu svetom! A medicinske sestre i svi koji se brinu za bolesnike izuzetan uzor ljubavi.
Santi e martiri nel Friuli str.307-308
Marijan Jelenić
