Što Crkva nudi turizmu?
Na Svjetski dan turizma, i 27. rujna turističke se destinacije osvrću na rezultate i počinju planirati narednu sezonu. U Hrvatskoj koja postaje turistički hit i koju ove godine je posjetilo znatno više gostiju, u više se navrata pokušava govoriti o doprinosu Crkve našem turizmu. To, naravno, nije u prvom planu gledom na financijske učinke, nego u duhu Ivana Pavla II. koji je proročki govorio kako kršćansku poruku treba ugraditi u zglobove suvremenog života. A turizam je sigurno jedan od zglobova današnjeg života. Neki govore o sakralnom turizmu u nas, ali je sve nalik hodanju u vreći. Nitko nešto epohalno novo nije artikulirao. Sve je u nekom začaranom krugu.
Nemjerljiv udio Crkve
Crkva je zajednica ljudi koji čuju Božji poziv na vječni život na način Isusa Krista. Isus je objavio Trojedinoga Boga Oca, Sina i Duha Svetoga koji je kao čovjek sav bio obuzet Trojstvom. Kao Bogočovjek je u neraskidivoj vezi s Njima. Zato je njegov život iznad svakog ljudskog života. Bio je stvaralac kao Otac, uvijek sinovski poslušan Očevoj volji i nošen ljubavlju Duha Svetog. Tako posta nenadmašni uzor i temelj svakom zajedništvu.Hrvatska je izrazito kršćanska zemlja sa gotovo 90% krštenih, opečaćenih Kristom. On je projekt života. Ne poričemo važnost bilo koje vjere za čovjekov razvoj i napredak. Ali može li se igdje, u bilo kojem misaonom sistemu naći nešto plemenitije od poziva Boga čovjeku da se s njim sinovski združi? Ne podložnički, servilno, represijski, nego razvojem prema samom Stvoritelju. Možda će se naći druge civilizacije u svemiru, drugačijih vjera i svjetonazora, ali se sigurno nigdje ne može više ljudima ponuditi od onoga što je ponuđeno u Kristu. Erik Fromm za zdravi život pretpostavlja „nutarnju dinamiku“, tj. uvijek otvoreni horizont kamo bi, ili kuda, čovjek htio. Mnogo je toga dragocjenog što sačinjava ljudski život, ali sve bi bilo nedovoljno ukoliko to čovjeka ne bi dovelo do punine radosti. Ima li veće radosti i uspjeha no što je biti sličan Bogu, kako se upravo i kaže u Pismima „budite sveti jer sam svet i ja vaš Bog“? Imaju li naši ljudi taj sveti trag na sebi? Sigurno ima nebrojeno dobrih i plemenitih ljudi. I od samog početka razvoja turizma na našem tlu, uvijek su gosti bili impresionirani uslužnošću, srdačnošću i humanošću naših ljudi. Ne samo danas nego i u vrijeme kad se dohodak slijevao u državnu kasu i pojedinac nije bio ljubazan zbog sticanja materijalne koristi. Tu plemenitost koja dolazi od Boga, i danas treba njegovati na divljenje gostiju. To je brend Hrvatske. I šteta što se tobože u ime demokracije nekim subjektima, sposobnima jedino za vlastitu kožu, bez osjećaja za dobrobit čovjeka i nacije, dozvoljava krivotvorenje Hrvatske i predstavlja, kao najslobodnija, najseksipilnija, najodvratnija destinacija gdje je sve moguće i sve dozvoljeno. Svega toga ima i po metropolama, ali skriveno kao otpadne vode, jer zlo vrijeđa većinu ljudi. Osim tankog postotka, oni sami od toga bježe i nelagodno se osjećaju kad to nudimo kao neki naš brend. Golema većina ne ide na odmor zbog perverznog provoda, nego zbog osobnog i obiteljskog napretka.
Tragovi minulih naraštaja
Hrvatski građani ponašanje i karakter ne mogu odglumiti. To smo stekli od predaka koji su znali da su kršteni u ime Trojedinoga Boga. To svjedoče tolike sakralne građevine diljem Lijepe naše. Koliko ima crkava, kapela, zvonika, kapelica, krajputaša na tlu Hrvatske? Kad bi netko danas to htio graditi, kolika bi bila cijena? I kad bi smogao novaca, ne bi u zdanja mogao ugraditi stoljeća i rijeke molitelja koji su se tu duhovno hranili. Svaka je crkva, pa i najmanja podsjećanje na Boga Isusa Krista, na naše dostojanstvo i našu budućnost. Turisti su pozorni na tradicije pojedinih krajeva. Ako ih zanima neka procesija, viteško nadmetanje, arhitektura, kako ih neće zanimati spomenici kroz koje su stoljećima prolazila mnoštva? Svako je sakralno zdanje i sa svojim najmanjim tragovima u funkciji turizma, ljudi koji prolaze.
Na prljavom tanjuru ne poslužujemo gosta. Tako ga ne možemo poslužiti ni sa zapuštenim i devastiranim sakralnim zdanjima. Degradira ih i zapušteni okoliš. Žalosno je što je često urednije oko benzinske crpke nego oko sakralnog spomenika? Degutantno je što se na neke crkve naslanjaju kante za smeće, lijepe svakakvi plakati, parkiraju vozila kao da je to ničije. Neka su sakralna zdanja po svom izgledu u raspadanju, zaostali u klimi totalitarizma. Naivno je misliti da na prolaznike to ne djeluje, ili s tugom ne zamjećuju naš nehat prema njima.
Sakralni objekti skrivaju još jednu markantnu činjenicu. Svaka crkva govori svojim oblikom. Duhovito netko reče kako je svaka crkva „kozmos u malome“. Središte kozmosa, materijalnog svijeta je čovjek, jedino biće koje shvaća sebe i svijet. U tome je čovjekovo dostojanstvo. Shvaća svemir kao tvorbu Stvoritelja koji je u konačnici jedini cilj života. Sakralni prostor potiče čovjeka na ekstatičnost, izlazak iz sebe, na ljubav prema drugima, na suživot, na društveni život bez čega bi čovjek bio samo zoe. Središte crkve je oltar, simbol uzajamnog traženja Boga i čovjeka, za razliku od poganstva, gdje se u nesnošljivosti samodostatnosti božanstvo tek izmišljalo.
Svaka je crkva simbol Trojedinoga Boga, Boga Isusa Krista koji u suživotu triju Osoba nosi u sebi svu dinamiku života. Zdrav je čovjek, kao i Krist, opečaćen Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Stvaratelj, usklađen s voljom Stvoritelja, nošen ljubavlju za vlastito ostvarenje i ispunjenje životnog poslanja. Ako je crkva posvećena i nekom svecu, onda ima dodatnu vrijednost, čovjeka koji je ostvario visoki ideal za kojim svatko čezne. Sveci su nadišli strasti, vladali sobom, živjeli iskustvo vječnosti. Njihova radost nadilazi svaki zemaljski užitak. Oko njih se jate ljudi, oblikuju naselja i gradovi, blagdani, običaji, tradicije koje nose čitave naraštaje. Sveci su suputnici našeg života. „Turisti“ u najdubljem smislu riječi.
A koliko je svetaca titulara naših crkava, koliki su predstavljeni slikom, kipom, nazočni po relikvijama? Tko zna koliko se svetaca ukupno štuje na tlu Hrvatske? Turizam je izgradio aerodrome i autostrade, mostove, hotele, restorane, gostionice i konobe. Ali našim gostima isto tako dugujemo informacije o domaćim i katoličkim svecima čiji se spomen čuva na našem tlu. Bez toga, ugostiteljska je ponuda lišena duhovne jezgre, primitivna i kratkog daha, s više problema nego li koristi. Uspješni se ljudi povlače na duhovne vježbe. Hrvatska u europskom okruženju ima sve preduvjete duhovne destinacije gdje čovjek može vježbati svoj identitet?
Kristova nazočnost danas
Zanimljiv je psihološki fenomen kako se zdrav čovjek nada u bolje sutra. To nije utopija, nego nazočnost Kristova. Zar Pisma ne govore o nazočnosti Boga Noi, Mojsiju, Abrahamu, Izraelcima kroz pustinju? Koliki hodočaste u Svetu zemlju? I ponosno nogom staju u Betlehem, na Maslinsku goru. Kalvariju, u Isusov grob, u rijeku Jordan. Možda je nekome potrebno takvo hodočašće za raspoloženje i približavanje otajstvu. Ali u svakoj se crkvi na otajstveni način u liturgiji opetuje Kristov život i nazočnost. Crkva u kojoj se služi dnevna ili nedjeljno-blagdanska misa, sveto je mjesto. Isto tako i one prigradske i poljske crkvice gdje se to možda opetuje samo jednom godišnje. Gospodin je povijesno u Palestini živio jednom. Ovdje otajstveno živi neprekidno, prati sve faze našeg života.
Ako govorimo što Crkva ima s turizmom u današnjoj Europi, onda to nije zbrajanje statistika koliko ljudi prolazi Hrvatskom, ni njenim svetištima. Crkva je metafizička stvarnost koja se ne može producirati, nego je milosna datost našeg podneblja. Turističko-ugostiteljski djelatnici u nas o tome još ne umiju govoriti, njih su iza „željezne zavjese“ učili da je „Bog mrtav“. A Krist poziva „dođite u osamu i odmorite se malo“, i samo se za njega kaže „umro je i uskrsnuo, smrt više nad njim ne može gospodariti.“ Smisao je odmora i čitave povijesti, nadvladati smrt i umor, simbol smrti. Nazočnost ne samo misaona i osjećajna, nego sakramentalno stvarna. Krist je nazočan po vjernicima svih uzrasta koji sudjeluju na misi, često s pridruženim gostima. Tko bi mogao i umio proizvesti, toliku blagodat, božansku nazočnost da vjernici ne postvaruju Krista svojom vjerom i da Krist ne uznosi vjernike svojim Duhom?
Istraživanja pokazuju da turisti u prosjeku na odmoru borave deset dana. Od tih par se dana orijentiraju, par dana pospremaju. Borave kod nas jednu nedjelju. Možda te nedjelje zbog nesnalaženja, pomanjkanja parkirališta oko crkve i nedostatka informacija nisu bili na misi. Ali se milosno otajstvo Kristova prisustva nikome ne može uskratiti. Isus u Euharistiji slavi svoju smrt i uskrsnuće. Čudesno svaki trenutak našeg življenja pretvara u budućnost i optimizam bez granica.
Nema jezika, ni umjetnosti koja može ni približno opisati djelovanje crkve na čovjeka u kojoj se slavi euharistijsko otajstvo.Istraživanja pokazuju da turisti u prosjeku na odoru borave deset dana. Od tih par se dana orijentiraju, a par dana pospremaju. Borave kod nas jednu nedjelju. Možda te nedjelje zbog nesnalaženja, pomanjkanja parkirališta oko crkve i nedostatka informacija nisu bili na misi. Ali se milosno otajstvo Kristova prisustva nikome ne može uskratiti. Isus u Euharistiji slavi svoju smrt i uskrsnuće. Čudesno svaki trenutak našeg življenja pretvara u budućnost i optimizma bez granica. Nazočnost ne samo misaona i osjećajna, nego sakramentalno stvarna. Krist je nazočan po vjernicima svih uzrasta koji sudjeluju na misu, često s pridruženim gostima. Tko bi mogao i umio proizvesti, toliku blagodat, božansku nazočnost da vjernici ne postvaruju Krista svojom vjerom i da Krist ne uznosi vjernike svojim Duhom? Ako govorimo što Crkva ima s turizmom u današnjoj Europi, onda to nije zbrajanje statistika koliko ljudi prolazi Hrvatskom,ni njenim svetištima. Crkva je metafizička stvarnost koja se ne može producirati, nego je milosna datost našeg podneblja. Turističko-ugostiteljski djelatnici u nas o tome još ne umiju govoriti, njih su iza „željezne zavjese“ učili da je „Bog mrtav”. Krist poziva „dođite u osamu i odmorite se malo“, i samo se za njega kaže „umro je i uskrsnuo, smrt više nad njim ne može gospodariti.“ A smisao je odmora i čitave povijesti, nadvladati smrt i umor, simbol smrti. Ono što je sunce tijelu, to je ponuda Crkve čovjekovu duhu.
Marijan Jelenić
